Tragovi
Vrijeme vodnjikavo. Nebo iznad grada prošarano runom bijelih oblaka, koji se vuku Ilicom od Črnomerca prema Dubravi. Kao da su u tome smjeru pratili tramvaje. I blagi se vjetar poigravao smećem i balonima plastičnih vrećica po zraku. Ni ugodno ni neugodno. Ulični svirači na djelu zarađuju kruh. Na Trgu podignut ogroman šator iz kojega se širi miris kobasica. Ljudi oko stolova, uz svoja piva i gemište, promatraju one koji ulaze ili izlaze iz tramvaja bez prevelike muke lijepa ponašanja. Najviše je umirovljenika, korisnika blagodati besplatnog prijevoza dok se uskoro ne ukloni ta bogomdana povlastica.
Rijetki se turisti zabavljaju fotkanjem naše svakodnevice na putu prema Katedrali, Majci Božjoj od Kamenitih vrata i Gornjem gradu. Nekog nesretnika, neumjerenog u jelu i piću, pograbila je policija jer se praznio po spomeniku Banu Jelačiću.
Vraćam se iz ateljea s radnog dogovora s prijateljicom Anom, kustosicom i likovnom povjesničarkom. Ana priprema opsežnu monografiju grafike, slikarstva i dizajna druge polovice prošlog stoljeća. U njoj ću i ja biti zapažena figura, iako u to nezgodno vrijeme teško shvaćen i prihvaćen, baveći se pretežno sakralnim temama i medaljarstvom. Po završetku Domovinskog rata mogao sam si dati oduška. Konačno, svoji na svome. Ana misli da će sve ono što je bilo nepoćudno, vrijedno i pod embargom, brzo naći svoje mjesto u nacionalnom fundusu kojemu pripada. Mnogo toga je, kaže, pokradeno u prošlom vremenu, „posuđeno“ za razna ministarstva, poslanstva i urede posebnog značaja i nikada više nije vraćeno. Nestalo zajedno s papirima iliti potvrdama o preuzimanju. Svi koji su imali „ruke u pekmezu“ o tome, danas, pojma nemaju. Pojeo vuk magare. Totalna amnezija.
Sudbina je htjela da usput, na Trgu, sretnem nekoć druga, danas uvažena gospodina Luku Tromca. Poznatijega kao Crvenog Luku, alfu i omegu ideološko-političke branše, osvjedočenog gurua, za sve režime i političke prevrate. Takav je bio od velike koristi „onima“ prije, kao i ovima danas, materijalno najviše sebi i svojima. Čudio sam se što još zna hodati, jer za takve kažu da se i u zahod voze automobilom. Prepoznao me od prve. Lice mu je sjalo potpaljeno čašicom konjaka, popijenog u lokalu „Kod veselog mrtvaca“, kako mi je kasnije priznao. Ne trebam vam objašnjavati gdje je to. Svi koji su ikad bili kome na posljednjem ispraćaju ondje bi navraćali. Tko zna po koji put, za šankom, izražavajući jedni drugima „duboku sućut“. Često do fajrunta.
Gospodin Tromac, iako u godinama i solo, dao se nagovoriti od pokojnikove rodbine da sad „kad je sve gotovo“, pokvasi njegov odlazak u vječnost. Bez karmina. Iskreno ga je veselio naš nenadani neuobičajeni susret. Očito željan novih lica iz drugih „destinacija“. Bez oklijevanja me pozvao „na kavu“ u Društvo hrvatskih književnika, čiji je član. Ne zbog popusta koje uživa članstvo, nego zbog mira. Volio bih da smo otišli na koje drugo mjesto, ali je ustrajao da to bude dehaka.
- Ne želim se povlačiti po okolnim pajzlima. Vi slikovnjaci - tako je nazivao slikare -kad ne skrnavite platna i boje, uvijek nešto mutite po opskurnim ćumezima mlateći po alkoholnim patvorinama.
- Teško je, Tromac, vukao noge što od malo pješačenja što od godina. Zaustavio me ispred dizala, gurnuo ključ u kljocavu, rasklimanu bravu, te stisnuti u tijesnoj kabini, stigosmo u DHK, ali kat više. Naime, stanari su zablokirali kat ispred Društva, pa se snalažljivci provezu kat više i pješice spuste kat niže. Lakše je. Zašto je to tako, nije budilo moju znatiželju. Pažljivo je Tromac silazio pridržavajući se, onako, prijateljski za moje rame da se ne sklizne ili potepe na stepenicama. U polumraku su izgledale kao povećalom dobivena klavijatura nekog muzejskog glasovira.
- Što ti je naš čovjek - negodovao je. - Ovamo navraćaju razni ugledni stranci, gosti iz svijeta, akademici, novinari, glumci, umjetnici. Ljudi koji su ovu naciju digli u nebo, pa sad ovo...
- Ah - rekoh - ostavimo mi stanare i lift. Bolje mi reci koga si prekrižio u svom mrtvozorničkom notesu svoje slavne, žilave generacije?
- To ćemo uz kavu. Otvorio je skromna književnička vrata, ukazujući mi čast prvenstva. - Upadaj, ovdje ne ujedaju - pogurao me domaćinski.
- Kad ne ujedaju - šapnem mu preko ramena - znači samo laju.
Tromac se naoblačio. Nije mu se svidjela moja nespretna upadica na ovom posvećenom mjestu, a još manje asocijacija na onu narodnu da „psi koji laju ne ujedaju“. Pogledom je potražio odgovarajući kut u kojemu bismo u miru skinuli prašinu s niza prohujalih godina, otkada se nismo čuli ni vidjeli. Ja sam njega, doduše, često gledao na televizijama do Domovinskoga rata, kao čvrstog zagovornika čiste boljševičke provijencije i bratstvojedinstvovnih tlapnji.
Prije nego je nečastivi sve to odnio u ropotarnicu povijesti, Tromac je bio čovjek od akcije. Kad bi negdje „nacionalistički“ zaškripalo to je sanirao brzo i znalački. Uz ne baš nježnu pripomoć zato određenih interventnih struktura. U tom smislu djelovao je iz sjene, ali temeljit i maštovit da ne kažem pravu riječ. Bojali ga se i na poslu, oni, što bi vam kao „političkom“ suosjećajno i ljudski kroz prste progledali omaknuti krimen. Danas je on osoba za neprepoznati. Dokazani domoljub rata i poraća, rječju, zaslužni, znameniti Hrvat. Ekstrakt. Iskreni obraćenik, hvala Bogu, za razliku od onih iščašena mozga, koji bauljaju „bespućima“ zabluda.
Mladi je poslužitelj, srdačnim smješkom i pozdravljajući naklonom, posebno gospodina Tromca, čekao narudžbu.
- Reci!
- Lozu - kažem.
- Ma daj! Lozu? Drži malo do sebe. Kako se ono veli, pij malo, otpij dobro!
- Onda, što i ti - rekoh.
- Deder nam donesi dvije viljemovke. Zaračunaj nešto i za sebe.
Gotovo zaboravljeno ovo „dederanje“ nisam čuo još od radnih akcija, kad je bilo „deder ovo“, „donesider ono“ i slično. Baš mi je osvježilo pamćenje na studentske dane, ošišane glave i „legendarne“ logorske vatre. Preko reda smo brzo posluženi.
Kruškovača je dobra, ma najbolja kao aperitiv. To i svećenici s kojima se družim troše, a što oni troše to valja.
Kad smo bili posluženi, uz ono „živjeli“, nije bilo kucanja. Tromac je objasnio da se pravi Hrvati čašama ne kucaju, nego si samo onako, u visini očiju, pogledom nazdrave i otpiju.
- Vi mazala i razni performanseri, instalacionisti, što li, o tome ne vodite računa?
Preplavio me val neugode jer je neka dama, očito pjesnikinja ili novinarka, jednim uhom dijelila naš stol.
- Dakle - upitah - konačno tko je pokojnik? Je li netko koga trebam poznavati?
- Itekako! - Jago Torbaš, nekad zvani Troroga.
- Naživio se Jago lijepih godina. Osobito dok su poneki zaslužnici poslije Domovinskog rata, mogli kupovati čuda po jednu kunu. Prije vuk poslije lisac. Znao se nametnuti starom i novom kadru, tamo gdje je trebalo, pokoj mu duši. Kadgod bi mu kakvom prilikom netko spočitnuo „ono od prije“, vješto bi ga Jago podsjetio na još neprovedenu lustraciju i repove nečistih poslova. Drugim riječima s mrkvom i batinom u ruci.
- Dakle, trebao bi ga poznavati. Mnogi i pamtiti.
Tromac je ispružio noge, popio rakiju i naručio još dvije.
- Da, poznavao sam ga malo. Nismo se baš družli.
- Malo?! - Ne laži! A tko ti je isposlovao atelje na atraktivnom mjestu? I drugima.
Odlazili ste u „Kockicu“ i vraćali se punih ruku. Nije lijepo odricati se starih prijatelja i istine.
- Slažem se, ali nije dijelio svoje, nego oteto - ujedoh se za jezik.
- Ne pričaj gluposti. Nacionalizirano, a to nije isto.
Zašutjeli smo. Očito ga je zasmetalo ono „oteto“, jer je i sam dugo, dok se nije „snašao“, uživao u nekoj reprezentativnoj vili. Plamičak rakije vodio nas je sve dublje u vrijeme kad su u našem kraju Tromac i Troroga bili aktivisti novoga doba koje se borilo svim sredstvima protiv „opijuma za narod“, religije i vjere naših „zaostalih“ predaka. Sve je bilo crveno u zastavicama i petokrakama. Renesansa.
Pjevale su se pjesme pjesnika i partizana, Vladimira Nazora i ostalih književnika enobejaca da ih ne imenujem, koji su punili naše čitanke za pismene i nepismene. Neki od njih još i dandanas.
- Ah, bilo je svašta - trgnuo se Tromac. - Kako li je poletno bilo pedesete, pedesetprve i pedesetdruge. Iz škola je izbačen križ, trajno zabranjen vjeronauk, rušili se spomenici svetaca i razbijala stakla po crkvama i kapelicama...
- Omladinci su noću ulazili u crkvu i sjekli užad od zvona, zapisivali svoje učitelje, susjede, rodbinu, svakoga tko ide na mise i krsti djecu. Da ne spominjem koje su se gadosti u to doba radile nadbiskupu Stepincu - rekoh.
- Da ga Papa Pio, čini mi se dvanaesti, nije proglasio Kardinalom pedesettreće zaglavio bi tko zna kako i gdje. Tim činom...
- Valja i zaslugama? – upao sam Tromcu u riječ, koji je ne mareći za moju upadicu mirno nastavio.
- ... je bio zaštićen od svijeta da ne skonča kao mnogi svećenici prepoznati u „Dokumentima o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ - odrecitirao je Tromac. - Mislim da se materijal tako zvao.
- Sjajnog si pamćenja - bio sam sarkastičan.
Ona se pjesnikinja nečujno odlijepila od stola i otišla.
- Imam i čuvam - rekoh - u knjižnici za uspomenu na mlađahne dane „Narodni kalendar Sloga“ za 1954. godinu, znamenitom i proslavljenom po tome što su iz njega potpuno izbačene sve rimokatoličke i grkokatoličke svetinje, uobičajene za jedan kalendar. Umjesto njih u rubrike za dane i mjesece, tiskana su većinom izmišljena narodna imena i spomendani po novom. Ako se sjećaš, dijelilo se to besplatno po zadružnim domovima, školama, seljačkim radnim zadrugama, u pošti. Čak i pred crkvama. Na račun toga izmišljeni su mnogi vicevi, pa su vicmaheri završavali na kopanju kanala i ostajali bez posla. Ti providni uradci od „kalendara“, nisu požnjeli očekivani uspjeh, pa kako su nastali još brže su i nestali.
- Zahvaljujući i katoličkim kalendarima kojih je bilo malo, ali su bili učinkovitiji. Pratilo se čitatelje te ih je stizala nevolja u svakome pogledu.
Prosvjetljenje nam je donijela još jedna oproštajna runda i kava. Sad smo se konačno sjetili i našega pokojnika da više ne „skidamo prašinu s prošlosti“, rekoh:
- Je li se Jagi Torbašu ispoštovala „posljednja želja“ koju je pjevao na druženjima i koja je po njemu postala toliko poznata da se još i dandanas pjeva po raspojasanim terevenkama?
- Koja je to? - čudno me pogledao Tromac.
- Pa ona, znaš, ne pravi se nevješt: „Kad ja umrem ne treba mi ni popa ni križa, mjesto spomen ploče te, stavite mi bačve dvije, jednu vina drugu rakije“.
- Na sreću, nije - uzdahne Tromac. - Bio je to vrhunski sprovod. Komforna mramorna grobnica, zlatni križ, zlatna slova, svećenik i govor kakav se samo poželjeti može. Otpjevana je i pjesma, ali ne ona koju je Jago želio.
Rijetki se turisti zabavljaju fotkanjem naše svakodnevice na putu prema Katedrali, Majci Božjoj od Kamenitih vrata i Gornjem gradu. Nekog nesretnika, neumjerenog u jelu i piću, pograbila je policija jer se praznio po spomeniku Banu Jelačiću.
Vraćam se iz ateljea s radnog dogovora s prijateljicom Anom, kustosicom i likovnom povjesničarkom. Ana priprema opsežnu monografiju grafike, slikarstva i dizajna druge polovice prošlog stoljeća. U njoj ću i ja biti zapažena figura, iako u to nezgodno vrijeme teško shvaćen i prihvaćen, baveći se pretežno sakralnim temama i medaljarstvom. Po završetku Domovinskog rata mogao sam si dati oduška. Konačno, svoji na svome. Ana misli da će sve ono što je bilo nepoćudno, vrijedno i pod embargom, brzo naći svoje mjesto u nacionalnom fundusu kojemu pripada. Mnogo toga je, kaže, pokradeno u prošlom vremenu, „posuđeno“ za razna ministarstva, poslanstva i urede posebnog značaja i nikada više nije vraćeno. Nestalo zajedno s papirima iliti potvrdama o preuzimanju. Svi koji su imali „ruke u pekmezu“ o tome, danas, pojma nemaju. Pojeo vuk magare. Totalna amnezija.
Sudbina je htjela da usput, na Trgu, sretnem nekoć druga, danas uvažena gospodina Luku Tromca. Poznatijega kao Crvenog Luku, alfu i omegu ideološko-političke branše, osvjedočenog gurua, za sve režime i političke prevrate. Takav je bio od velike koristi „onima“ prije, kao i ovima danas, materijalno najviše sebi i svojima. Čudio sam se što još zna hodati, jer za takve kažu da se i u zahod voze automobilom. Prepoznao me od prve. Lice mu je sjalo potpaljeno čašicom konjaka, popijenog u lokalu „Kod veselog mrtvaca“, kako mi je kasnije priznao. Ne trebam vam objašnjavati gdje je to. Svi koji su ikad bili kome na posljednjem ispraćaju ondje bi navraćali. Tko zna po koji put, za šankom, izražavajući jedni drugima „duboku sućut“. Često do fajrunta.
Gospodin Tromac, iako u godinama i solo, dao se nagovoriti od pokojnikove rodbine da sad „kad je sve gotovo“, pokvasi njegov odlazak u vječnost. Bez karmina. Iskreno ga je veselio naš nenadani neuobičajeni susret. Očito željan novih lica iz drugih „destinacija“. Bez oklijevanja me pozvao „na kavu“ u Društvo hrvatskih književnika, čiji je član. Ne zbog popusta koje uživa članstvo, nego zbog mira. Volio bih da smo otišli na koje drugo mjesto, ali je ustrajao da to bude dehaka.
- Ne želim se povlačiti po okolnim pajzlima. Vi slikovnjaci - tako je nazivao slikare -kad ne skrnavite platna i boje, uvijek nešto mutite po opskurnim ćumezima mlateći po alkoholnim patvorinama.
- Teško je, Tromac, vukao noge što od malo pješačenja što od godina. Zaustavio me ispred dizala, gurnuo ključ u kljocavu, rasklimanu bravu, te stisnuti u tijesnoj kabini, stigosmo u DHK, ali kat više. Naime, stanari su zablokirali kat ispred Društva, pa se snalažljivci provezu kat više i pješice spuste kat niže. Lakše je. Zašto je to tako, nije budilo moju znatiželju. Pažljivo je Tromac silazio pridržavajući se, onako, prijateljski za moje rame da se ne sklizne ili potepe na stepenicama. U polumraku su izgledale kao povećalom dobivena klavijatura nekog muzejskog glasovira.
- Što ti je naš čovjek - negodovao je. - Ovamo navraćaju razni ugledni stranci, gosti iz svijeta, akademici, novinari, glumci, umjetnici. Ljudi koji su ovu naciju digli u nebo, pa sad ovo...
- Ah - rekoh - ostavimo mi stanare i lift. Bolje mi reci koga si prekrižio u svom mrtvozorničkom notesu svoje slavne, žilave generacije?
- To ćemo uz kavu. Otvorio je skromna književnička vrata, ukazujući mi čast prvenstva. - Upadaj, ovdje ne ujedaju - pogurao me domaćinski.
- Kad ne ujedaju - šapnem mu preko ramena - znači samo laju.
Tromac se naoblačio. Nije mu se svidjela moja nespretna upadica na ovom posvećenom mjestu, a još manje asocijacija na onu narodnu da „psi koji laju ne ujedaju“. Pogledom je potražio odgovarajući kut u kojemu bismo u miru skinuli prašinu s niza prohujalih godina, otkada se nismo čuli ni vidjeli. Ja sam njega, doduše, često gledao na televizijama do Domovinskoga rata, kao čvrstog zagovornika čiste boljševičke provijencije i bratstvojedinstvovnih tlapnji.
Prije nego je nečastivi sve to odnio u ropotarnicu povijesti, Tromac je bio čovjek od akcije. Kad bi negdje „nacionalistički“ zaškripalo to je sanirao brzo i znalački. Uz ne baš nježnu pripomoć zato određenih interventnih struktura. U tom smislu djelovao je iz sjene, ali temeljit i maštovit da ne kažem pravu riječ. Bojali ga se i na poslu, oni, što bi vam kao „političkom“ suosjećajno i ljudski kroz prste progledali omaknuti krimen. Danas je on osoba za neprepoznati. Dokazani domoljub rata i poraća, rječju, zaslužni, znameniti Hrvat. Ekstrakt. Iskreni obraćenik, hvala Bogu, za razliku od onih iščašena mozga, koji bauljaju „bespućima“ zabluda.
Mladi je poslužitelj, srdačnim smješkom i pozdravljajući naklonom, posebno gospodina Tromca, čekao narudžbu.
- Reci!
- Lozu - kažem.
- Ma daj! Lozu? Drži malo do sebe. Kako se ono veli, pij malo, otpij dobro!
- Onda, što i ti - rekoh.
- Deder nam donesi dvije viljemovke. Zaračunaj nešto i za sebe.
Gotovo zaboravljeno ovo „dederanje“ nisam čuo još od radnih akcija, kad je bilo „deder ovo“, „donesider ono“ i slično. Baš mi je osvježilo pamćenje na studentske dane, ošišane glave i „legendarne“ logorske vatre. Preko reda smo brzo posluženi.
Kruškovača je dobra, ma najbolja kao aperitiv. To i svećenici s kojima se družim troše, a što oni troše to valja.
Kad smo bili posluženi, uz ono „živjeli“, nije bilo kucanja. Tromac je objasnio da se pravi Hrvati čašama ne kucaju, nego si samo onako, u visini očiju, pogledom nazdrave i otpiju.
- Vi mazala i razni performanseri, instalacionisti, što li, o tome ne vodite računa?
Preplavio me val neugode jer je neka dama, očito pjesnikinja ili novinarka, jednim uhom dijelila naš stol.
- Dakle - upitah - konačno tko je pokojnik? Je li netko koga trebam poznavati?
- Itekako! - Jago Torbaš, nekad zvani Troroga.
- Naživio se Jago lijepih godina. Osobito dok su poneki zaslužnici poslije Domovinskog rata, mogli kupovati čuda po jednu kunu. Prije vuk poslije lisac. Znao se nametnuti starom i novom kadru, tamo gdje je trebalo, pokoj mu duši. Kadgod bi mu kakvom prilikom netko spočitnuo „ono od prije“, vješto bi ga Jago podsjetio na još neprovedenu lustraciju i repove nečistih poslova. Drugim riječima s mrkvom i batinom u ruci.
- Dakle, trebao bi ga poznavati. Mnogi i pamtiti.
Tromac je ispružio noge, popio rakiju i naručio još dvije.
- Da, poznavao sam ga malo. Nismo se baš družli.
- Malo?! - Ne laži! A tko ti je isposlovao atelje na atraktivnom mjestu? I drugima.
Odlazili ste u „Kockicu“ i vraćali se punih ruku. Nije lijepo odricati se starih prijatelja i istine.
- Slažem se, ali nije dijelio svoje, nego oteto - ujedoh se za jezik.
- Ne pričaj gluposti. Nacionalizirano, a to nije isto.
Zašutjeli smo. Očito ga je zasmetalo ono „oteto“, jer je i sam dugo, dok se nije „snašao“, uživao u nekoj reprezentativnoj vili. Plamičak rakije vodio nas je sve dublje u vrijeme kad su u našem kraju Tromac i Troroga bili aktivisti novoga doba koje se borilo svim sredstvima protiv „opijuma za narod“, religije i vjere naših „zaostalih“ predaka. Sve je bilo crveno u zastavicama i petokrakama. Renesansa.
Pjevale su se pjesme pjesnika i partizana, Vladimira Nazora i ostalih književnika enobejaca da ih ne imenujem, koji su punili naše čitanke za pismene i nepismene. Neki od njih još i dandanas.
- Ah, bilo je svašta - trgnuo se Tromac. - Kako li je poletno bilo pedesete, pedesetprve i pedesetdruge. Iz škola je izbačen križ, trajno zabranjen vjeronauk, rušili se spomenici svetaca i razbijala stakla po crkvama i kapelicama...
- Omladinci su noću ulazili u crkvu i sjekli užad od zvona, zapisivali svoje učitelje, susjede, rodbinu, svakoga tko ide na mise i krsti djecu. Da ne spominjem koje su se gadosti u to doba radile nadbiskupu Stepincu - rekoh.
- Da ga Papa Pio, čini mi se dvanaesti, nije proglasio Kardinalom pedesettreće zaglavio bi tko zna kako i gdje. Tim činom...
- Valja i zaslugama? – upao sam Tromcu u riječ, koji je ne mareći za moju upadicu mirno nastavio.
- ... je bio zaštićen od svijeta da ne skonča kao mnogi svećenici prepoznati u „Dokumentima o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ - odrecitirao je Tromac. - Mislim da se materijal tako zvao.
- Sjajnog si pamćenja - bio sam sarkastičan.
Ona se pjesnikinja nečujno odlijepila od stola i otišla.
- Imam i čuvam - rekoh - u knjižnici za uspomenu na mlađahne dane „Narodni kalendar Sloga“ za 1954. godinu, znamenitom i proslavljenom po tome što su iz njega potpuno izbačene sve rimokatoličke i grkokatoličke svetinje, uobičajene za jedan kalendar. Umjesto njih u rubrike za dane i mjesece, tiskana su većinom izmišljena narodna imena i spomendani po novom. Ako se sjećaš, dijelilo se to besplatno po zadružnim domovima, školama, seljačkim radnim zadrugama, u pošti. Čak i pred crkvama. Na račun toga izmišljeni su mnogi vicevi, pa su vicmaheri završavali na kopanju kanala i ostajali bez posla. Ti providni uradci od „kalendara“, nisu požnjeli očekivani uspjeh, pa kako su nastali još brže su i nestali.
- Zahvaljujući i katoličkim kalendarima kojih je bilo malo, ali su bili učinkovitiji. Pratilo se čitatelje te ih je stizala nevolja u svakome pogledu.
Prosvjetljenje nam je donijela još jedna oproštajna runda i kava. Sad smo se konačno sjetili i našega pokojnika da više ne „skidamo prašinu s prošlosti“, rekoh:
- Je li se Jagi Torbašu ispoštovala „posljednja želja“ koju je pjevao na druženjima i koja je po njemu postala toliko poznata da se još i dandanas pjeva po raspojasanim terevenkama?
- Koja je to? - čudno me pogledao Tromac.
- Pa ona, znaš, ne pravi se nevješt: „Kad ja umrem ne treba mi ni popa ni križa, mjesto spomen ploče te, stavite mi bačve dvije, jednu vina drugu rakije“.
- Na sreću, nije - uzdahne Tromac. - Bio je to vrhunski sprovod. Komforna mramorna grobnica, zlatni križ, zlatna slova, svećenik i govor kakav se samo poželjeti može. Otpjevana je i pjesma, ali ne ona koju je Jago želio.
