Time Out
Sjećam se Martina iz zadružnog doma s pokladne zabave, one davne zime kad mu je otac Marko prodavao lisičja krzna kako bi mu kupio cipele. I kupio ih je. Bile su žute i sjajne kao kasne dunje iz vrta i mirisale su na tvorničku viksu i novu kožu. A kako li su samo škripuckale! Kao da u njima gaziš suhi snijeg, prtinu.
Martin se pravio jako važan i konačno je uspio da ga sada pogleda Jela, najmlađa kći siromašnog popova brata u župi. Njemu je bilo strašno stalo da ga vidi lijepa Jela. Doduše, Jela ga je pogledavala ali kao susjeda, držeći se ispod kosmate ruke nekog mnogo starijeg momka iz grada za kojega je bila i zaručena. Martin nije gubio nadu da će Jela kad tad s njim u šetnji slušati glazbu njegovih žutih cipela broj 44, ali tko se pokriva nadom brzo zaradi hunjavicu.
Udala se Jela još iste zime i s mužem otputovala u Australiju. Martin koji je istinski kopnio za Jelom, sanjajući kako će jednoga dana s njim putovati, putovati... ostao je usamljen i razdražljiv. Često bi se potukao s momcima bez razloga i da nije bilo toga, ljudi ne bi ni znali da u općini postoji mali romantični prašnjavi zatvor iz kojega se moglo kidnuti kad ti padne na pamet.
Tako je, jednom prilikom kidnuo i Martin. Ni majci za koju je bio neobično vezan, ni ocu s kojim se češće pograbio, ni starijem bratu Adamu s kojim je kriomice dijelio modre rezance dima, nije rekao kamo ide. Meni je samo jednom, dok sam bio kod kuće, natuknuo da za njega ovdje više nema života i da je bolje što prije dignuti sidro. Posljedni put sam ga vidio na pokladnoj zabavi ali bez krinke na licu. Pričao je da traži kakav takav posao, ali su ga svugdje neobično prijazno ispraćali na ulicu.
Lipanj je. Opet sam se vratio kući. Sjedim i slušam novosti o koječemu. Jeleni se izgubio svaki trag i otac joj je očajan. Martinov je otac umro prošle godine ujesen, a brat prije toga poginuo u saobraćajnoj nesreći u Münchenu. Valjda je to sve dotuklo Martinovu majku Martu, pa je i ona umrla prije mjesec dana. Ne mogu prežaliti što joj nisam došao na sprovod. I meni je bila druga majka. Kućna su im vrata zašivena letvama kaže moj otac i glas mu drhti.
A što ja radim tu? Dolazim svakog lipnja kući i pomažem ocu brati lipov cvijet, od kojega on upotpunjuje kućni budžet. U nas ima toliko lipe da bi se čovjek, koji je vješt pentranju i koji se ne plaši pčela i hrušteva, mogao obogatiti. Volim taj posao jer sam krcat i prašnjav od mirisa, a sa zlaćanim pčelama i moj je mozak na paši.
Otvoriše se uz škripu naša dvorišna vrata, a u njihovu natrulom zelenkastom okviru pojavio se čudnovat gopospdin odjeven kako se u nas nitko ne odijeva, s debelom smeđom cigarom među kratkim prstima i s jednim velikim dječjim osmijehom preko lica. Otac je ustao i pozdravio došljaka otresajući s rukava paučinu.
– Ne poznaješ me, je l'? – rekao je poslije onog "bar dan, ljudi" i razdragano raširio noge da bi bio niži ispod velikog bijelog šešira.
– Čekaj... čekaj... da ti nisi... pa da, naš Martin!
– Jesam – reče Martin i poskoči sretan što ga je moj stari prepoznao nakon gotovo četvrt stoljeća.
– Isti si – kaže otac. – Imaš još na obrazu i onaj ožiljak kad si pao s naše kobile!
Poslije zagrljaja, razgovora i nazdravljanja, saznali smo da se Martin bavi trgovinom na veliko, da u Torontu ima obitelj i da je na službenom putu po Europi i da, svakako će obići i majku, kad ne želi napustiti Hrvatsku, kaže.
– A gdje ćeš, sinko, noćiti? – pita moj otac Martina sve se meškoljeći kao da mu je kaput pun mravi. Ja ga zagrlih.
– Kako gdje? Pa striče, valjda, kod svoje kuće....
– A, ne! Večeras ostaješ kod nas na večeri. Imamo velikog divljeg zeca...
– Znači, još uvijek potkradate lovačko društvo?
– Ni govora. To sam našao poslije lova u djetelini. Uvijek netko od lovaca sakrije lovinu i čeka da zanoća. Treba samo prisluškivati. A znaš i sam kakvi smo. Iskoristimo...
– Time out – nasmije se Martin – pa nastavi: – Zašto si me pitao gdje ću noćiti? Valjda mi je majka još živa? Javili bi.
– Nije – zadrhta glas mojega oca.
Martin je sjeo na travu i prekrižio noge kao yogi. Cigara mu je ispala iz ruke i dimila se kraj suhog kokošjeg izmeta koji se također zaiskrio.
– Ima desetak dana da je pokojnica sahranjena. Zar nisi dobio brzojav?
– Vi ste ludi! – povikao je Martin. – Uvijek ste se glupo kretenski šalili... I onog puta kad sam pao s kobile! I kad ste rekli da se Jela nije zaručila, i...
– Čekaj – spusti se moj otac na tlo kraj Martina. Uz njih sjednem i ja s nakrivljenom bocom iz čijeg je vrata istjecala žuta vatra stare šljivovice.
– Uzmi, Martine – rekoh. – Mnoge stvari više nisu na svom mjestu...
– Ostavi fraze – lupi Martin petom u zemlju. – Briga me za vaše stvari – promrmlja i zagrize stakleni grljak boce kao da je od mrkve.
Oštro mu se staklo svjetlucalo po krilu. Iz posječenih usana tekla je krv pomiješana s rakijom. Pio je, pio... i očev pokušaj da mu uzme bocu iz ruke ostao je samo pokušaj. Sam je odložio krvavu rakiju.
Bilo je nebrojeno pitanja koja nisu stigla na red. I nebrojeno odgovora koji se nikada neće čuti. Ne znam više što nam je bilo. Sva trojica smo šutjeli i pili tu mračno crvenu rakiju gledajući svaki u svoju stranu.
Pred kućom je zatrubio automobil. Martina je pozivao šofer, Kinez.
– Moram ići – rekao je grleći mojega oca. Dugo nam je stezao ruke. Velike Martinove oči polako su suzile kao nekada davno kad je pao s naše kobile.
Martin se pravio jako važan i konačno je uspio da ga sada pogleda Jela, najmlađa kći siromašnog popova brata u župi. Njemu je bilo strašno stalo da ga vidi lijepa Jela. Doduše, Jela ga je pogledavala ali kao susjeda, držeći se ispod kosmate ruke nekog mnogo starijeg momka iz grada za kojega je bila i zaručena. Martin nije gubio nadu da će Jela kad tad s njim u šetnji slušati glazbu njegovih žutih cipela broj 44, ali tko se pokriva nadom brzo zaradi hunjavicu.
Udala se Jela još iste zime i s mužem otputovala u Australiju. Martin koji je istinski kopnio za Jelom, sanjajući kako će jednoga dana s njim putovati, putovati... ostao je usamljen i razdražljiv. Često bi se potukao s momcima bez razloga i da nije bilo toga, ljudi ne bi ni znali da u općini postoji mali romantični prašnjavi zatvor iz kojega se moglo kidnuti kad ti padne na pamet.
Tako je, jednom prilikom kidnuo i Martin. Ni majci za koju je bio neobično vezan, ni ocu s kojim se češće pograbio, ni starijem bratu Adamu s kojim je kriomice dijelio modre rezance dima, nije rekao kamo ide. Meni je samo jednom, dok sam bio kod kuće, natuknuo da za njega ovdje više nema života i da je bolje što prije dignuti sidro. Posljedni put sam ga vidio na pokladnoj zabavi ali bez krinke na licu. Pričao je da traži kakav takav posao, ali su ga svugdje neobično prijazno ispraćali na ulicu.
Lipanj je. Opet sam se vratio kući. Sjedim i slušam novosti o koječemu. Jeleni se izgubio svaki trag i otac joj je očajan. Martinov je otac umro prošle godine ujesen, a brat prije toga poginuo u saobraćajnoj nesreći u Münchenu. Valjda je to sve dotuklo Martinovu majku Martu, pa je i ona umrla prije mjesec dana. Ne mogu prežaliti što joj nisam došao na sprovod. I meni je bila druga majka. Kućna su im vrata zašivena letvama kaže moj otac i glas mu drhti.
A što ja radim tu? Dolazim svakog lipnja kući i pomažem ocu brati lipov cvijet, od kojega on upotpunjuje kućni budžet. U nas ima toliko lipe da bi se čovjek, koji je vješt pentranju i koji se ne plaši pčela i hrušteva, mogao obogatiti. Volim taj posao jer sam krcat i prašnjav od mirisa, a sa zlaćanim pčelama i moj je mozak na paši.
Otvoriše se uz škripu naša dvorišna vrata, a u njihovu natrulom zelenkastom okviru pojavio se čudnovat gopospdin odjeven kako se u nas nitko ne odijeva, s debelom smeđom cigarom među kratkim prstima i s jednim velikim dječjim osmijehom preko lica. Otac je ustao i pozdravio došljaka otresajući s rukava paučinu.
– Ne poznaješ me, je l'? – rekao je poslije onog "bar dan, ljudi" i razdragano raširio noge da bi bio niži ispod velikog bijelog šešira.
– Čekaj... čekaj... da ti nisi... pa da, naš Martin!
– Jesam – reče Martin i poskoči sretan što ga je moj stari prepoznao nakon gotovo četvrt stoljeća.
– Isti si – kaže otac. – Imaš još na obrazu i onaj ožiljak kad si pao s naše kobile!
Poslije zagrljaja, razgovora i nazdravljanja, saznali smo da se Martin bavi trgovinom na veliko, da u Torontu ima obitelj i da je na službenom putu po Europi i da, svakako će obići i majku, kad ne želi napustiti Hrvatsku, kaže.
– A gdje ćeš, sinko, noćiti? – pita moj otac Martina sve se meškoljeći kao da mu je kaput pun mravi. Ja ga zagrlih.
– Kako gdje? Pa striče, valjda, kod svoje kuće....
– A, ne! Večeras ostaješ kod nas na večeri. Imamo velikog divljeg zeca...
– Znači, još uvijek potkradate lovačko društvo?
– Ni govora. To sam našao poslije lova u djetelini. Uvijek netko od lovaca sakrije lovinu i čeka da zanoća. Treba samo prisluškivati. A znaš i sam kakvi smo. Iskoristimo...
– Time out – nasmije se Martin – pa nastavi: – Zašto si me pitao gdje ću noćiti? Valjda mi je majka još živa? Javili bi.
– Nije – zadrhta glas mojega oca.
Martin je sjeo na travu i prekrižio noge kao yogi. Cigara mu je ispala iz ruke i dimila se kraj suhog kokošjeg izmeta koji se također zaiskrio.
– Ima desetak dana da je pokojnica sahranjena. Zar nisi dobio brzojav?
– Vi ste ludi! – povikao je Martin. – Uvijek ste se glupo kretenski šalili... I onog puta kad sam pao s kobile! I kad ste rekli da se Jela nije zaručila, i...
– Čekaj – spusti se moj otac na tlo kraj Martina. Uz njih sjednem i ja s nakrivljenom bocom iz čijeg je vrata istjecala žuta vatra stare šljivovice.
– Uzmi, Martine – rekoh. – Mnoge stvari više nisu na svom mjestu...
– Ostavi fraze – lupi Martin petom u zemlju. – Briga me za vaše stvari – promrmlja i zagrize stakleni grljak boce kao da je od mrkve.
Oštro mu se staklo svjetlucalo po krilu. Iz posječenih usana tekla je krv pomiješana s rakijom. Pio je, pio... i očev pokušaj da mu uzme bocu iz ruke ostao je samo pokušaj. Sam je odložio krvavu rakiju.
Bilo je nebrojeno pitanja koja nisu stigla na red. I nebrojeno odgovora koji se nikada neće čuti. Ne znam više što nam je bilo. Sva trojica smo šutjeli i pili tu mračno crvenu rakiju gledajući svaki u svoju stranu.
Pred kućom je zatrubio automobil. Martina je pozivao šofer, Kinez.
– Moram ići – rekao je grleći mojega oca. Dugo nam je stezao ruke. Velike Martinove oči polako su suzile kao nekada davno kad je pao s naše kobile.
