Skitnica
Kad se se onaj nesretnik skotrljao niz strmi pružni nasip, izgledao je kao da je pao u zapuh užarenog kovačkog vignja. Iznad njega je iz trave poletjelo uvis mnoštvo zlaćanih leptirica poput varnica i jedan čitav dim cvjetnog praha od osjaka, rosopasa, češljuge, vijuka i livadarke. Ona dva poslenika u plavom, otresahu dlanove kao da su istovarivali junad, a strojovođa je uz dugi zvižduk pokrenuo svoju isluženu parnjaču i vrtić je krenuo ubrzavajući kroz široka polja žuta žita i gorušice. Prozori skoro opustješe, a nemarni putnici ostaviše zamazane zelene zavjese da se u vjetru razmašu i razdiru, kao da onom bijedniku, sve sićušnijem u daljini, žele sretan put i više turističke sreće u kojoj drugoj avanturi.
No putnik nije zdvajao. Nije bio čak ni uvrijeđen. Lice mu je, crno od vjetra i nedovoljno velikih sunčevih pjega, izgledalo kao portret rađen u rošavom drvu. Jedino su njegove oči bile plavije od najplavijeg lana, pune sjaja i neke djetinje vatre kakvu samo imaju sove u noći. Lako je bilo zaključiti da mu to nije prvo izbacivanje niti posljednje putovanje. Nesuđeni sljepić se nije dugo odmarao. Stresao je sa svoje kockaste košulje prah i svu silu paučine gledajući za parnjačom koja je uzmicala u zavoj nekog grobišta i poput zvijezde repatice ostavljala paunov rep iznad telegrafskih stupova. Skitač se otisnuo za njom. Nije prošlo mnogo vremena a već je bio nadomak posljednjeg vagona za kojim se klatio onaj gumeni spoj za paru, kao rasplodni organ u ravničarskih pastuha.
Putnici opet poskakaše na prozore, ali čovjek kojeg su onako grubo nogirali nije se više penjao u vlak nego ga je vrlo lako stizao, prestizao i na kraju obišao u pravom atletskom trku. Strojovođa je svim sredstvima pokušavao onu hrpu starog željeza natjerati u kas, ali je ona samo mučno otpuhavala, pištala i zamatala se u paru kao Papinov lonac.
- Pa toje naš Brzi! - orilo se radosno iz vagona.
- Brzi!!!
Svima bijaše jasno da su u ovom vlaku kondukteri novajlije, jer Brzoga nisu izbacivali ni kondukteri ni kontrolori. Bez Brzog je bio tužan put vlakovima i autobusima kao što su uostalom tužni svi vlakovi i svi kolodvori svijeta bez njihovih Brzana. Dok nije za sebe izborio status "našeg Brzog", tukle su ga razne palice, noge i pesnice. Pljuvahu po njemu kao po putu bez kojega nisu mogli. Izbacivahu ga najkržljaviji strašljivci od konobara, a za uši i kosu potezali ga snagatori, delije iz raznih službi. Imao je Brzi u tim danima čitave sorte najneplemenitijih šljiva sve do obrva, upalih obraza, čvoruge na nepočešljanoj glavi, pa modrine i kraste po čitavom tijelu. Trajalo je to sve dok Brzi nije uveo u svoj tjelesni stroj četvrtu i petu brzinu, dok nije očvrsnuo, a s godinama postao otporniji i žilaviji. Na udarce nikad nije odgovarao udarcima, a još manje na uvrede uvredama. Majka mu se preudala, otac zaglavio negdje na krivoj strani u nekakvom puškometu, a on izmrcvaren u duši okrenuo leđa školi i odao se slobodi. Brzi se kriomice družio s djecom i kadgod bi imao kakav novac, davao bi im za bombone. S nekom mukom, kako to već biva, zavolješe ga i stariji. Netko iz sažaljenja, a netko što je u Brzom vidio i dio svoje tegobe. Osobito su svi otvorenih labrnja i ušiju slušali njegove golicave priče, pred kojima bi skinuli šešire i najlascivniji pripovjedači ovoga svijeta. Kao honorar za svoje domišljatosti, dobivao je od imućnijih ljudi rabljena odijela, obuću, nerijetko jelo u vidu lanč-paketa za koji se nikad nije znalo gdje će nestati. Brzi nije prosjačio. Dobivena garderoba se vrlo malo zadržavala na njegovu torzu. Do prvog kupca, a njih je, izgleda, bilo vraški puno.
I Crveni križ mu je dosta toga davao, ali su konačno izmučeni digli ruke od Brzog, jer ih je u godini dana stajao, uz sva uvjeravanja, kao jedan manji rat.
Napaljene udovice i nagorjele starije cure priželjkivahu ga u svojoj ložnici, ali rijetke su te koje je Brzi ophodio. Događalo se to kad je počeo trošiti alkohol. Jedna mu je gospođa priuštila nekoliko dana toplih mirisavih kupki, ali Brzi je skoro ispustio dušu, dok se nije zavalio u spomenutu kaljužavu rijeku među lopoče, šaš, drezgu i one silne pijavice koje je nakon toga još pola sata istjerivao iz hlača i bluze što mu je darovala spomenuta gospođa. Ona mu je u odsutnosti muža darovala i štošta drugo, ali Brzi se nije mogao priviknuti na njezine izljeve nježnosti, pa se prvom prilikom izgubio i našao opet među vlakovima, kolodvorima, nezgodama i putovanjima.
Priča se da je dozlogrdilo nekim viđenijim ljudima trpjeti Brzog koji ih je kao skitnica često viđao na "službenim putovanjima" po motelima i terevenkama, pa kako je svaki čovjek sazdan od grijeha i poroka, odlučiše da ga maknu. Uz pratnju određenog činovnika poslaše Brzog u Zagreb da se ispita njegovo mentalno zdravlje radi smještaja u određenu ustanovu prilično zatvorenog tipa. U tu svrhu ga, pod moraš, odjenuše, namirisaše i s otvorenom kasom socijalne skrbi otpremiše "kao doktora" na posljednje putovanje. Brzi se nije bunio. Izgledalo je kao da ga sve to zabavlja i trijezni.
Sutradan kada se Brzi vratio iz metropole, još uvijek "kao doktor" svi zinuše kao zahvaćeni bojnim otrovima. Muke je bilo napretek dok se nije pojavio i njegov pratilac, krivo procijenjen i smješten tamo gdje su čekali Brzog. Na kraju se sve potajno objasnilo. Nije nam poznato koliko se službeni pratilac zadržao u zahodu zdravstvene ustanove, ali Brzi je imao dosta vremena da igru usmjeri u svoju korist. Preko reda je ušao kod gospode u bijelim mantilima zaduženim za prijam bolesnika, predao im spise i usput im nešto prisno šaputao na uho. Brzi je odmah krenuo "na vlak", kako je rekao "da ne zakasni", a momci su poslije toga rutinski obavili svoj posao. Koliko je kasnije bilo muke i neugodnih scena dugo će pamtiti jedni, drugi i oni treći. Određeni forumi odbijali su o tome dati bilo kakvu izjavu, ali danima se uveseljavao narod kojemu je Brzi preko noći još više prirastao srcu. Poslije toga nemilog događaja potpuno ga ostaviše na miru. Nastavio je u svom elementu putovati, spavati po vagonima, sjenokošama, čekaonicama, parkovima, grobljima ili napuštenim prostorijama. Tu i tamo dobio bi kakav novac, češće odjevne predmete i dosta pića, uglavnom od onih zlobnika koji su, nakon onog povratka, do pišurije zasmijavali općinstvo.
Poslije nekoliko godina kada su parnjače završile u starom željezu, a šinobusi elegantno i izazovno brazdali polja, jednoga dana dok se zima vjetrovito gurala među tavanice i tresla u mnogim vratima, Brzi je već umoran, prozebao i gladan ležao pokriven novinama na tvrdoj klupi željezničke čekaonice. Nije očekivao ništa neočekivano, ali nekakav, kažu važan, gospodin imao je saobraćajnu nesreću i nitko mu nije mogao pomoći. Ono malo krvi što je bilo u ambulantnom hladnjaku brzo se potrošilo i kad bijaše sva nada izgubljena nekima je palo na pamet da se ispita krvna grupa Brzoga. Bio je to pun pogodak. Istog trenutka ljudi se opremiše kao Talijani kad idu u lov. Nije im na sreću trebalo dugo tumarati, jer je Brzi bio u horizontali. Sve se to hitom dogodilo. Krvna grupa je upravo idealno odgovarala i Brzi je, eto, postao spasitelj. Ako je istina da u čovjeku ima pet do šest litara krvi, onda je u Brzom bilo barem deset! Izgledalo je tako po staklenkama koje su iznosili. Brzi je bio otvoren i odvranjen kao bure i nudio svoju skitalačku krv u rinfuzi kao kad te prijatelj obilato nudi pićem. Nije ostalo zapisano koliko je dragocjene tekućine isteklo, ali dok su se ljudi vrtoglavo bavili spasavenjem jedne tako nadasve važne osobe kao što je bio unesrećeni, Brzi, na kojega više nisu obraćali pažnju, teturao je prvoj krčmi prionuvši odmah na žesticu. Pljuštala je čaša za čašom. Odjednom se začuo nostalgičan zvižduk šinobusa. Istrčao je i u starom stilu se dohvatio otvorenih vrata. Zavukao se kao moljac u mekani plišani prvi razred. Motalo mu se po glavi. Imao je osjećaj kao da šinobus stoji, a on prolazi kroz tunel. No ovaj puta nije imao sreću. Izbaciše Brzog na sljedećoj postaji u mnogo prozaičnijoj atmosferi nego ono na početku priče. Doteturao je nesretnik do čekaonice i sklupčao se u kutu. Izgleda da ga je mir potpuno napustio.
Dok se tako nalazio u nekom nestvarnom stanju, nije ni slutio da je za njim nastavljena jurnjava. Naime, trebalo je još samo koje zrnce krvi. Bila je već duboka noć kad se skupocjen automobil oglasio škripom kočnica ispred čekaonice.
- Tu je! - povikao je netko i dva čovjeka se baciše na Brzog.
- Treba još malo krvi. Samo malo. Idemo. Bit ćeš bogat... - tepali su mu u promrzle uši.
Kad su Brzom pale ruke na pod, a one modre oči pogledale, širom otvorene, nekamo dalje od stropa i prljavih lustera oko kojih izgaraju krila sitne mušice koje zaslijepljene ne znaju dalje, dalje možda i od zvijezda, uljezima bijaše jasno da je jednoj velikoj skitnji došao kraj. Očitovalo se to po buci motora koje postajala sve tiša i udaljenija.
No putnik nije zdvajao. Nije bio čak ni uvrijeđen. Lice mu je, crno od vjetra i nedovoljno velikih sunčevih pjega, izgledalo kao portret rađen u rošavom drvu. Jedino su njegove oči bile plavije od najplavijeg lana, pune sjaja i neke djetinje vatre kakvu samo imaju sove u noći. Lako je bilo zaključiti da mu to nije prvo izbacivanje niti posljednje putovanje. Nesuđeni sljepić se nije dugo odmarao. Stresao je sa svoje kockaste košulje prah i svu silu paučine gledajući za parnjačom koja je uzmicala u zavoj nekog grobišta i poput zvijezde repatice ostavljala paunov rep iznad telegrafskih stupova. Skitač se otisnuo za njom. Nije prošlo mnogo vremena a već je bio nadomak posljednjeg vagona za kojim se klatio onaj gumeni spoj za paru, kao rasplodni organ u ravničarskih pastuha.
Putnici opet poskakaše na prozore, ali čovjek kojeg su onako grubo nogirali nije se više penjao u vlak nego ga je vrlo lako stizao, prestizao i na kraju obišao u pravom atletskom trku. Strojovođa je svim sredstvima pokušavao onu hrpu starog željeza natjerati u kas, ali je ona samo mučno otpuhavala, pištala i zamatala se u paru kao Papinov lonac.
- Pa toje naš Brzi! - orilo se radosno iz vagona.
- Brzi!!!
Svima bijaše jasno da su u ovom vlaku kondukteri novajlije, jer Brzoga nisu izbacivali ni kondukteri ni kontrolori. Bez Brzog je bio tužan put vlakovima i autobusima kao što su uostalom tužni svi vlakovi i svi kolodvori svijeta bez njihovih Brzana. Dok nije za sebe izborio status "našeg Brzog", tukle su ga razne palice, noge i pesnice. Pljuvahu po njemu kao po putu bez kojega nisu mogli. Izbacivahu ga najkržljaviji strašljivci od konobara, a za uši i kosu potezali ga snagatori, delije iz raznih službi. Imao je Brzi u tim danima čitave sorte najneplemenitijih šljiva sve do obrva, upalih obraza, čvoruge na nepočešljanoj glavi, pa modrine i kraste po čitavom tijelu. Trajalo je to sve dok Brzi nije uveo u svoj tjelesni stroj četvrtu i petu brzinu, dok nije očvrsnuo, a s godinama postao otporniji i žilaviji. Na udarce nikad nije odgovarao udarcima, a još manje na uvrede uvredama. Majka mu se preudala, otac zaglavio negdje na krivoj strani u nekakvom puškometu, a on izmrcvaren u duši okrenuo leđa školi i odao se slobodi. Brzi se kriomice družio s djecom i kadgod bi imao kakav novac, davao bi im za bombone. S nekom mukom, kako to već biva, zavolješe ga i stariji. Netko iz sažaljenja, a netko što je u Brzom vidio i dio svoje tegobe. Osobito su svi otvorenih labrnja i ušiju slušali njegove golicave priče, pred kojima bi skinuli šešire i najlascivniji pripovjedači ovoga svijeta. Kao honorar za svoje domišljatosti, dobivao je od imućnijih ljudi rabljena odijela, obuću, nerijetko jelo u vidu lanč-paketa za koji se nikad nije znalo gdje će nestati. Brzi nije prosjačio. Dobivena garderoba se vrlo malo zadržavala na njegovu torzu. Do prvog kupca, a njih je, izgleda, bilo vraški puno.
I Crveni križ mu je dosta toga davao, ali su konačno izmučeni digli ruke od Brzog, jer ih je u godini dana stajao, uz sva uvjeravanja, kao jedan manji rat.
Napaljene udovice i nagorjele starije cure priželjkivahu ga u svojoj ložnici, ali rijetke su te koje je Brzi ophodio. Događalo se to kad je počeo trošiti alkohol. Jedna mu je gospođa priuštila nekoliko dana toplih mirisavih kupki, ali Brzi je skoro ispustio dušu, dok se nije zavalio u spomenutu kaljužavu rijeku među lopoče, šaš, drezgu i one silne pijavice koje je nakon toga još pola sata istjerivao iz hlača i bluze što mu je darovala spomenuta gospođa. Ona mu je u odsutnosti muža darovala i štošta drugo, ali Brzi se nije mogao priviknuti na njezine izljeve nježnosti, pa se prvom prilikom izgubio i našao opet među vlakovima, kolodvorima, nezgodama i putovanjima.
Priča se da je dozlogrdilo nekim viđenijim ljudima trpjeti Brzog koji ih je kao skitnica često viđao na "službenim putovanjima" po motelima i terevenkama, pa kako je svaki čovjek sazdan od grijeha i poroka, odlučiše da ga maknu. Uz pratnju određenog činovnika poslaše Brzog u Zagreb da se ispita njegovo mentalno zdravlje radi smještaja u određenu ustanovu prilično zatvorenog tipa. U tu svrhu ga, pod moraš, odjenuše, namirisaše i s otvorenom kasom socijalne skrbi otpremiše "kao doktora" na posljednje putovanje. Brzi se nije bunio. Izgledalo je kao da ga sve to zabavlja i trijezni.
Sutradan kada se Brzi vratio iz metropole, još uvijek "kao doktor" svi zinuše kao zahvaćeni bojnim otrovima. Muke je bilo napretek dok se nije pojavio i njegov pratilac, krivo procijenjen i smješten tamo gdje su čekali Brzog. Na kraju se sve potajno objasnilo. Nije nam poznato koliko se službeni pratilac zadržao u zahodu zdravstvene ustanove, ali Brzi je imao dosta vremena da igru usmjeri u svoju korist. Preko reda je ušao kod gospode u bijelim mantilima zaduženim za prijam bolesnika, predao im spise i usput im nešto prisno šaputao na uho. Brzi je odmah krenuo "na vlak", kako je rekao "da ne zakasni", a momci su poslije toga rutinski obavili svoj posao. Koliko je kasnije bilo muke i neugodnih scena dugo će pamtiti jedni, drugi i oni treći. Određeni forumi odbijali su o tome dati bilo kakvu izjavu, ali danima se uveseljavao narod kojemu je Brzi preko noći još više prirastao srcu. Poslije toga nemilog događaja potpuno ga ostaviše na miru. Nastavio je u svom elementu putovati, spavati po vagonima, sjenokošama, čekaonicama, parkovima, grobljima ili napuštenim prostorijama. Tu i tamo dobio bi kakav novac, češće odjevne predmete i dosta pića, uglavnom od onih zlobnika koji su, nakon onog povratka, do pišurije zasmijavali općinstvo.
Poslije nekoliko godina kada su parnjače završile u starom željezu, a šinobusi elegantno i izazovno brazdali polja, jednoga dana dok se zima vjetrovito gurala među tavanice i tresla u mnogim vratima, Brzi je već umoran, prozebao i gladan ležao pokriven novinama na tvrdoj klupi željezničke čekaonice. Nije očekivao ništa neočekivano, ali nekakav, kažu važan, gospodin imao je saobraćajnu nesreću i nitko mu nije mogao pomoći. Ono malo krvi što je bilo u ambulantnom hladnjaku brzo se potrošilo i kad bijaše sva nada izgubljena nekima je palo na pamet da se ispita krvna grupa Brzoga. Bio je to pun pogodak. Istog trenutka ljudi se opremiše kao Talijani kad idu u lov. Nije im na sreću trebalo dugo tumarati, jer je Brzi bio u horizontali. Sve se to hitom dogodilo. Krvna grupa je upravo idealno odgovarala i Brzi je, eto, postao spasitelj. Ako je istina da u čovjeku ima pet do šest litara krvi, onda je u Brzom bilo barem deset! Izgledalo je tako po staklenkama koje su iznosili. Brzi je bio otvoren i odvranjen kao bure i nudio svoju skitalačku krv u rinfuzi kao kad te prijatelj obilato nudi pićem. Nije ostalo zapisano koliko je dragocjene tekućine isteklo, ali dok su se ljudi vrtoglavo bavili spasavenjem jedne tako nadasve važne osobe kao što je bio unesrećeni, Brzi, na kojega više nisu obraćali pažnju, teturao je prvoj krčmi prionuvši odmah na žesticu. Pljuštala je čaša za čašom. Odjednom se začuo nostalgičan zvižduk šinobusa. Istrčao je i u starom stilu se dohvatio otvorenih vrata. Zavukao se kao moljac u mekani plišani prvi razred. Motalo mu se po glavi. Imao je osjećaj kao da šinobus stoji, a on prolazi kroz tunel. No ovaj puta nije imao sreću. Izbaciše Brzog na sljedećoj postaji u mnogo prozaičnijoj atmosferi nego ono na početku priče. Doteturao je nesretnik do čekaonice i sklupčao se u kutu. Izgleda da ga je mir potpuno napustio.
Dok se tako nalazio u nekom nestvarnom stanju, nije ni slutio da je za njim nastavljena jurnjava. Naime, trebalo je još samo koje zrnce krvi. Bila je već duboka noć kad se skupocjen automobil oglasio škripom kočnica ispred čekaonice.
- Tu je! - povikao je netko i dva čovjeka se baciše na Brzog.
- Treba još malo krvi. Samo malo. Idemo. Bit ćeš bogat... - tepali su mu u promrzle uši.
Kad su Brzom pale ruke na pod, a one modre oči pogledale, širom otvorene, nekamo dalje od stropa i prljavih lustera oko kojih izgaraju krila sitne mušice koje zaslijepljene ne znaju dalje, dalje možda i od zvijezda, uljezima bijaše jasno da je jednoj velikoj skitnji došao kraj. Očitovalo se to po buci motora koje postajala sve tiša i udaljenija.