PONAVLJANJE GRADIVA

 
          Ovo je priča o meni, a ne bi me začudilo da je i o vama. To ćete reći na kraju. Vidjeli ste ili doživjeli da se automobil "umori" i stane. Konj isto tako, a čovjek da i ne govorimo. I ja sam osjetio "umor", ne znam od čega, ali mi se nije išlo u školu. Znam da to nije lijepo ni uputno, ali što mogu? Palo mi na pamet da sam "umoran" i gotovo! Nikada me prije takav "umor" nije svladao. Nikada to prije nisam činio. Drugi jesu. Sudeći po njihovu držanju, zaključio sam, nije tako škakljivo kojiput "preskočiti" školu.
         Proljetno je jutro bilo čarobno. Majka mi je zamotala sendvič u "srebrni" papir, stavila ga u torbu i ispratila me do dvorišnih vrata. U školu sam pošao malo ranije da bih mogao neopazivo šmugnuti kroz prvu ulicu u polje, na rijeku.
         Imao sam dojam da majka zna što namjeravam. Njezine sam dobre crne oči osjećao na svojim grešnim leđima kao dvije oštre igle zabodene u pleća. Akupunktura! Želio sam se osloboditi tog tereta, ali uzalud. I kada sam zamakao u Kratku ulicu, majčine su me oči pratile i pritiskale. Unutrašnji glas koji se u takvim odlučujućim zgodama javlja, gurao me u kaljužu grijeha, govoreći bez milosti "Kukavice, budi hrabar!" i sve tako. Smogao sam toliko hrabrosti i s leđa stresao majčin pogled, pa, kao svaki pustolov, krenuo dalje. Da me netko ne bi vidio i otkrio moje namjere, školsku sam torbu zgurao u hrpu stare kukuruzovine. Dok sam zavlačio torbu ispod snopa, preko ruke mi je pretrčala kuna zlatica. Divno stvorenje. Nije bila sama. Nekakav žuti, tusti mačak hitio se za njom tako da mi je srce skliznulo niz nogavicu u petu. Da bih se smirio, brzo sam smazao sendvič. Kad si uplašen, dragi čitatelju, puno jedi. U jelu je spas!
          Polje je ujutro divno. Nebeska vedrina načičkana rijetkim smotuljcima oblačića podigla je u zrak treperave ševe koje su isto tako brzo brbljale kao što su treptale krilima. Možda su upozoravale na kopce koji su iz visina vrebali plijen. Iz grmlja su se glasali drozdovi, čvorci, žune i češljugari. Bilo ih je kao na kakvu ptičjem velesajmu. Sa stare jabuke uši mi je parala slavujeva pjesma nad pjesmama. Oko mene, dok sam poskakivao kao kakav mladi poskok, prolijetale su pčelice, šareni leptirići, i kao da se mirisnim uzdahom kotrljaju pomoću krila, zujali su bumbari.
         Seoskim putom mi se približavao lik nekakva čovjeka. Bio je to kovač Valentin, poznatiji po nadimku Žvala. Nosio je mladu djetelinu za svoje kuniće. Bacih se u kanal obrastao šašem i visokom travom. Bilo je to tako dobro da sam i sam sebi postao nevidljiv. Moja pojava u kanalu kao da je razveselila žabe. Kreketale su skačući jedna preko druge, buljeći u mene okruglim vodenastim očima. Dok je kovač prolazio putom, stišale su svoje uzbuđenje kao da me ne žele odati. Oprezno sam podigao glavu kako bih vidio koliko je kovač odmakao. U taj čas me nešto čvrknulo po tintari te sam jauknuo i s obje ruke pokrio tjeme. Ispred očiju mi je sijevnulo nešto dugačko, oštro i crveno. Siguran sam da bi nekome drugom, na mojem mjestu, srce puklo od straha. Bio je to kljun rode koja je možda, moju glavu zamijenila za debelu žabu. Oboje smo se prestrašili - ona krilima dala vjetra i odletjela, a ja se otkliznuo do koljena u blato. Osjetio sam kako mi  čvoruga raste brzinom svjetlosti. Požalih što se nađoh na tom mjestu i u tako ponižavajućem položaju. Hlače su mi bile blatne kao da sam jahao vodenkonja.
          Trčao sam prema rijeci. Na putu opet opasnost. Bio sam daleko od kanala pa mi je preostala još samo jabuka koja je rasla, kao za ovu priču, uza sam put. Uzverao sam se na brzinu po njezinoj krokodilskoj kori do samog vrha. Opasnost je na putu bila kuma Emilija. U jednoj je ruci nosila motiku, a u drugoj košaru mladih krumpira. Pričala je sama sa sobom. Pala bi u nesvijest da me je vidjela. Da bih se oporavio od novoga šoka brstio sam zelene jabuke na grani. Sa susjedne grane prijateljski me promatrao puh. Nigdje na ovom svijetu nisi sam, pomislio sam. Iza mojih leđa, valjda iz duplje, prhnula je grlica.
         Išao sam prečicom prema cilju - rijeci, truneći prah i latice s makova. Koga sve nisam vidio i susreo! Od ispruženih bjelouški na toplim svježim brazdama, od miševa, lasica, zečeva i gušterica u međama, do puževa, krtica, trčki i čaplji po žitu. Svatko se bavio svojim dnevnim poslom. Iz kukuruzišta su na mene gotovo natrčale srne. Zaustaviše se u posljednji trenutak. Klimale su glavama kao da govore: "No, krasno društvo imamo". Zadignutih repića okrenuše prema šumi pokazujući mi svoje bijele, čiste stražnjice.
         Stigoh konačno i do rijeke, nimalo oduševljen svojim bijegom. Sjedoh na nekakav panj koji je rijeka zimus donijela tko zna odakle. Ni tu nisam mogao naći mir bez novih, dosadnih prijatelja. Oko glave su mi plesali vilini konjici, mušice, neke sjajne muhe veličine djedova palca, a preko nogu mi skakutali krakati zeleni skakavci. Crni i brzi mravi bili su neobično znatiželjni. Željeli su saznati tko stanuje u mojim blatnim cipelama i hlačama. S listova vrbovih grana iznad mene kapnula bi mi za vrat, poput rezanca, pokoja dlakava gusjenica. Svaku bih odmah odfrknuo u vodu na čemu su mi ribe bile neobično zahvalne. Za svaku dobijenu gusjenicu pljesnule bi mi repićem po vodi, razvlačeći svoj dar kao žvakaću gumu.
         U rijeci, do mojih nogu, zijevali su šarani, štuke, grgeči i pijavice. Svi su me promatrali kao da sam pao s Marsa. Puževi, školjke i rakovi su po izrovanoj obali tražili plijen. Miješali su se mirisi blatnjava tijesta, vrbe, drezge, trske, site, žabnjaka i srebrne riblje ljuske, rasute u žabokrečini. Na svakoj biljci i grani nad vodom visjelo je stotinu mreža umjetničke izrade iz kojih su virili lukavi pauci. U prirodi se svatko nečim bavi. Trava uči rasti, pupoljci uče kako će se pretvoriti u cvjetove, ptice uče svoje mlade letjeti, gnjurci uče kako se hvataju ribice, a mlade pčelice uče od starijih kako se skuplja pelud.
         Ni ja nisam gubio vrijeme. Učio sam ljenčariti. No, vrijeme brzo bježi kao da ga tjeramo štapom. Moji su u školi imali zadnji sat. Morao sam naći školsku torbu i požuriti kući.
         Kako se nakraju osjećam? Ne baš sjajno. Nikada nisam lagao ocu i majci. I mene zanima kako će izgledati moje lice ako me upitaju gdje sam bio. Sad mi je jasno značenje one rečenice kojom ljudi kažu da je "izgubio obraz". Meni se čini da sam izgubio oba. I cijelo lice.
         Na ulici nema nikoga. Kako to? Gledam na ručni sat. Ide. Raspored sati je također pravi, ali nešto tu ne "štima". Gdje su moji prijatelji iz razreda?
         Pričekah još nekoliko minuta. S torbom na leđima uputih se među dečke iz viših razreda. Nitko mi od njih nije znao reći kada su moji otperjali iz škole.
         - Dobar dan, mama!
         - O, dobar dan sine! - poljubi me majka. - Što ste danas imali u školi? Izgledaš mi iscrpljeno...
         - Ponavljali smo gradivo - promucao sa.
         Osjećam strah i nelagodu cijelim tijelom. Možda se to zapravo zove stid. Do danas to "nešto" nisam osjećao. Siguran sam da mi gore obrazi, da sam crven kao tikva za kuhanje. Onaj moj drugi glas se opet javio: "Hrabro, ne boj se, i drugi ti čine. Prvi put je najgore. Brzo će proći..."
         Majka sjede na stolac. Lovila je moj pogled koji se uvlačio pod stol i krio od njezina kao miš od mačke. Onaj "glas" hrabrenja, drugi glas, izdao me, nestao kao da ga nikada u mojim ušima nije bilo. Gnječio sam jagodice znojnim prstima. S ulice me zvao Marko.
         - Ne izlazi - rekla je majka. - Uskoro se vraća otac. Znaš da da voli kad objedujemo skupa... Čini mi se da je tvoj prijatelj Marko počeo lagati na kilograme.
         - Kako?
       - Lijepo. Danas mu se valjda nije išlo u školu pa je izmislio priču kako u školi hara žutica. Nećete, veli, imati nastavu nekoliko dana. Krasno je počeo tjedan, zar ne?
          Poslije tih riječi osjećao sam se gore nego da me je roda kresnula kljunom u glavu. Marko nije lagao. Mislim - ovaj put. A zna li to moja mama? Pogodite.