Križ
Nagrađena priča 4. susreta hrvatskoga duhovnoga književnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" 2012
Ne volim nametljive priče. Ni ova, koju ćete nadam se pročitati, ne bih želio da bude tako shvaćena. Ona je uspomena na učitelja Pavla, velečasnog Kazimira župnika župe svetoga Franje Asiškog i podvornika naše pučke škole Grgu, pokoj im dušama. Svi su preminuli davno.
U našem mjestu bila je tada obična pučka škola s dvije učionice i svaka je imala po četiri prozora. Na drugoj strani starog »ajnfort« kolnog ulaza kroz kuću, bila su dva učiteljska stana. Veći za ravnatelja, manji za nekoga tko nema smještaj. Takvih je uvijek bilo više nego soba. Dakle, u većem je stanovao ravnatelj Pavle s obitelji, a manji je koristila učiteljica Ana bez obitelji. Župnik je stanovao u lijepom župnom dvoru; Grga podvornik je imao vlastitu kuću. Tada sam bio u dobi kad djecu još povlače za uši.
Počnimo od zadnjega, podvornka Grge. Umjesto da kao pravi pisac opisujem kakve je imao bore na čelu, oči, nos i slične stvari, prihvaćam se odmah opisa njegovog radnog mjesta. Brinuo se za razbijene prozore, da podovi u učionicama budu namazani uljem, da dvije velike tučane peći u hodniku budu očišćene i naložene, donosio je i odnosio poštu. Kad već spominjem poštu, neću prešutjeti kako ju je naš poštar Gašo »pregledavao«. Pismo po pismo. Onda je sve one pošiljke iz inozemstva i »sumnjive« domaće stavljao na stranu da ih otvori i na svoj način pregleda agent Ćoro. Grga bi ponekad morao poduže čekati »zbog posla u pošti« i vraćati se na posao često i sat kasnije. Zbog tog je zastoja prigovorio Gaši. Bilo bi bolje da mu to nije palo na pamet.
Ćoro ga je obradio tako stručno da nesretni Grga dugo nije vidio na desno oko i šepesao je na desnu nogu. Govorio je da se spotakao na pragu pošte. Da za vrijeme obrade nije uspio podsjetiti strašnoga Ćoru kako je partizanima u šumu nosio kruh i slaninu, bio bi ostao i bez posla. Poslovao je Grga i u učiteljskom vrtu, čistio njihov zečinjak i brinuo se o pčelinjaku, jednostavno - o svemu. Ništa mu nije bilo teško. Pobožan, radišan i čestit kako se samo poželjeti može. Za vrijeme školskih praznika kad su se dječaci, koji su inače gazili mijeh u crkvi na orguljama, razišli »mili moji kamo koji«, Grga je gazio i mijeh orgulja na kojima je redovito u vrijeme svete mise orguljao učitelj Pavle. Sve dok obojici nije bilo strogo zabranjeno odlaziti u crkvu.
Opis posla velečasnog Kazimira u školi može stati i u jednu rečenicu: predavanje vjeronauka u školi sve do onoga povijesnog dana kad su njega i vjeronauk komunisti istjerali iz školstva. Takvom uredbom narodna vlast je izbacila i križeve iz učionica strogo zabranivši unositi u njih sve što ima veze s religijom, posebno kršćanskom vjerom, iliti »opijumom za narod«. Tako je to navodno rekao drug Marx, Engels, Lenjin, vrag ih znao tko! U to su nam vrijeme besplatno dijelili Narodne kalendare Sloga s izostavljenim blagdanima i svecima. Ostala samo narodna imena, hvalospjevi o obnovi i izgradnji domovine.
Zbunjivanje ljudi nije potrajalo jer se u rukama moglo naći i drukčijih narodnih kalendara koje je za svoje stare čitatelje i vjernike i pored svih nedaća tiskala Crkva, proganjana sa svećenstvom kao u vrijeme Nerona.
Drugim riječima, nastupilo je stresno doba kako za sve, tako i za velečasnoga. Navodno su ga isprva, po pričanju podvornika Grge, drugovi nagovarali da se učlani u partiju i promijeni odoru govoreći mu da među njihovim članovima ima i popova. Ne trebam ni spominjati s kakvim je gađenjem dobri velečasni Kazimir slušao crvene »apoštole «. Nije mogao ni sanjati da će takvo što doživjeti. Ponudu je, naravno, odbio.
Nedugo zatim izgorjela mu je šupa, drvarnica i kokošinjac. Zamalo je izgorjela i staja s kravom Milkom koju je muzla i timarila njegova sestra Ivanka. Navodno se kod gašenja požara ni vatrogasci nisu polomili od posla. Zlu ne trebalo. U to vrijeme puno je i njima bliža bila zemlja nego Nebo. Ta svaki dan je trebalo državi nešto davati. Tko nije imao, pretresli
bi mu imanje od tavana do gnojišta. Odanima se gledalo kroz prste, a »neprijateljima« današnjice, osobito nekoć imućnim ljudima - kulacima, čistilo se i odnosilo sve što se našlo. Ako je netko nešto negdje zaboravio, sakrio, pa su to drugovi iskopali, taj je dobio svoje.
Zatvor i logor bile su riječi koje su širile strah među osiromašenima i obespravljenima.
Pustinjski otac Poemen i ovdje bi rekao: »Sve što je preko mjere dolazi od demona«.
Ne mogu reći da se malo ili nikako nije sviralo i pjevalo. Grmjelo je iz kuća protjeranih Nijemaca i drugih »suradnika okupatora« koje su naslijedili novi doseljenici s raznih strana Lijepe Naše i okolo. Najviše se orilo: »Uz Tita i Staljina dva junačka sina«. Poslije je Staljin otpao kao blato s cipele pa se donedavna pjevalo o onom »prvom među jednakima«.
Toliko o vjeronauku, križu, velečasnom Kazimiru, njegovom stadu i novom okruženju.
Uza svo zlo koje ga je snašlo ukinuto mu je naredbom s najvišeg mjesta ono od čega je uzdržavao sebe i svoju crkvu - lukno. Mnogi ne znaju da se tako zvao obvezni dohodak, crkveni porez u namirnicama, koji su župnim uredima davali župljani. Neki su tu zakonsku mjeru jedva dočekali dok je većina i dalje nastavila donositi još i više velečasnom Kazimiru. Znajući to, revni ovrhovoditelji, utjerivači obveze odrediše da i velečasni podupre izgradnju nove države svojim dobrima bez obzira na to što su mu dekretom ukinuli lukno, ona dobra od kojih je živio, a i veći dio sirotinje.
U opisu poslova učitelja Pavla, usput i ravnatelja tih dana, nije bilo ničeg sjajnog. Novo vrijeme, novi nastavni plan i program, učestali sastanci i preodgoj. Presvlačenja starog u novo. Na njegovu bolju prošlost podsjećao ga je bijeli otisak križa skinutog sa zida učionice gdje oduvijek stajao.
Duboko u duši, zbog toga svega i zbog nedruženja s velečasnim Kazimirom, osjećao je tugu.
No vratimo se mi našem križu. Ravnatelj je posao pospremanja i skidanja križeva iz učionica povjerio podvorniku Grgi. Možete si samo zamisliti kako je bilo pobožnom Grgi. Izgovarao se kako bi to učinio netko drugi. Budući da tog drugog nije bilo, prekrižio se, skinuo i poljubio svaki križ. Bila su dva. Umotao ih je u čiste ručnike i u kutiji odložio na tavan među zabranjene knjige, oštećena učila i druge stvari koje se ne koriste, da ne završe u peći kako je bilo naređeno. Velečasni ih nije smio sa sobom odnijeti jer nisu njegovi, vodili su se u evidenciji kao školska imovina.
Na kraju su svi mogli odahnuti. Inspekcija koja je sve pregledala bila je više nego zadovoljna. Vidjelo se to po praznim čašicama u stanu ravnatelja Pavla.
Netko ipak ovdje nije bio zadovoljan. Podvornik Grga. Progonilo ga to što je on ni kriv ni dužan morao skidati križeve. Ta svi su pitali tko je poskidao križeve u školi i svi su govorili - podvornik Grga. To je Grgi prelilo čašu. Smislio je kako će barem donekle skinuti ljagu sa svoga imena makar pred samim sobom.
Svaki radni dan kad je završila nastava i svi se razišli kućama, podvornik je bio taj koji je zaključavao školu, čuvao ključeve i svako jutro pregledavao je li sve u redu. Palo mu je na um da noću, kad je škola prazna, vraća križeve na njihova mjesta i molit će pred svakim križem za oprost što ga dodiruje nedostojnim rukama. U početku ga bilo malo strah, ali ga je s vremenom prošlo. Križevi su tako uvečer dolazili tamo gdje su trebali biti, a rano ujutro odlazili u kutiju na tavan gdje ne bi trebali biti.
Grga je svaki dan ponavljao isti posao. Pogodovalo mu je i to što nije postojala ulična rasvjeta. No uvijek se pojavi taj nesretni – ali.
Jedne kasne večeri kad je podvornik Grga obavio poslove oko križeva, zaključao učionice i vratio se kući svojoj Mariji, iznenada mu je pozlilo. Groznica, nesvjestica, slabost... Pao je u krevet. Dobra Marija bila je njegova hitna pomoć pa se njezinim trudom malo pridigao. Smogao je tek toliko snage da joj otkrije svoju tajnu o križevima. Kad je čula o čemu se radi, ukorila ga je zbog nevjerojatne nepromišljenosti i zla koje ih može snaći. Kako je mogao tako nešto učiniti?!
– Ti beno, jedna benasta – govorila je uzrujano blijeda nasmrt. – Što nam je činiti? Ako ujutro ne vratiš križeve i ugledaju ih djeca, uvalit' ćeš u grdne nevolje i ravnatelja Pavla, a možda i velečasnog. Tko će ti povjerovati da si to radio na svoju ruku?
Nije čekala odgovor. Iako je već dobrano zanoćalo, znala je gdje Grga drži ključeve, zgrabila ih je i otrčala skinuti i skloniti križeve dok ne bude prekasno. Srećom je uspjela neopaženo ući u školu i neometano obaviti posao. Križeve je stavila u kutiju da ih ponese kući i baš kad je krenula, na izlaznim je vratima naletjela na ravnatelja. Čudom se čudio što ona tako kasno radi u školi. Izvukla se izgovorom da je došla po zaboravljeno Grgino radno odijelo za pranje jer je njemu loše. Zaboravio. Nije bilo razloga da joj ne povjeruje. Ta poznavali su se dobro. Kad se vratila kući, pospremila je kutiju u ormar, zaključala ga i rekla:
– Neka križevi budu ovdje. Možda će doći vrijeme kad ćeš ih smjeti vratiti na njihovo mjesto. Ako, ne daj Bože, to vrijeme ne dođe, stavit ćemo ih na naš zid. Nema te vlasti koja će ih s njega skinuti.
In Te, Domine, speravi! – kako je rekao blaženi Alojzije Stepinac.
U tebe se, Gospodine, uzdam!
Ne volim nametljive priče. Ni ova, koju ćete nadam se pročitati, ne bih želio da bude tako shvaćena. Ona je uspomena na učitelja Pavla, velečasnog Kazimira župnika župe svetoga Franje Asiškog i podvornika naše pučke škole Grgu, pokoj im dušama. Svi su preminuli davno.
U našem mjestu bila je tada obična pučka škola s dvije učionice i svaka je imala po četiri prozora. Na drugoj strani starog »ajnfort« kolnog ulaza kroz kuću, bila su dva učiteljska stana. Veći za ravnatelja, manji za nekoga tko nema smještaj. Takvih je uvijek bilo više nego soba. Dakle, u većem je stanovao ravnatelj Pavle s obitelji, a manji je koristila učiteljica Ana bez obitelji. Župnik je stanovao u lijepom župnom dvoru; Grga podvornik je imao vlastitu kuću. Tada sam bio u dobi kad djecu još povlače za uši.
Počnimo od zadnjega, podvornka Grge. Umjesto da kao pravi pisac opisujem kakve je imao bore na čelu, oči, nos i slične stvari, prihvaćam se odmah opisa njegovog radnog mjesta. Brinuo se za razbijene prozore, da podovi u učionicama budu namazani uljem, da dvije velike tučane peći u hodniku budu očišćene i naložene, donosio je i odnosio poštu. Kad već spominjem poštu, neću prešutjeti kako ju je naš poštar Gašo »pregledavao«. Pismo po pismo. Onda je sve one pošiljke iz inozemstva i »sumnjive« domaće stavljao na stranu da ih otvori i na svoj način pregleda agent Ćoro. Grga bi ponekad morao poduže čekati »zbog posla u pošti« i vraćati se na posao često i sat kasnije. Zbog tog je zastoja prigovorio Gaši. Bilo bi bolje da mu to nije palo na pamet.
Ćoro ga je obradio tako stručno da nesretni Grga dugo nije vidio na desno oko i šepesao je na desnu nogu. Govorio je da se spotakao na pragu pošte. Da za vrijeme obrade nije uspio podsjetiti strašnoga Ćoru kako je partizanima u šumu nosio kruh i slaninu, bio bi ostao i bez posla. Poslovao je Grga i u učiteljskom vrtu, čistio njihov zečinjak i brinuo se o pčelinjaku, jednostavno - o svemu. Ništa mu nije bilo teško. Pobožan, radišan i čestit kako se samo poželjeti može. Za vrijeme školskih praznika kad su se dječaci, koji su inače gazili mijeh u crkvi na orguljama, razišli »mili moji kamo koji«, Grga je gazio i mijeh orgulja na kojima je redovito u vrijeme svete mise orguljao učitelj Pavle. Sve dok obojici nije bilo strogo zabranjeno odlaziti u crkvu.
Opis posla velečasnog Kazimira u školi može stati i u jednu rečenicu: predavanje vjeronauka u školi sve do onoga povijesnog dana kad su njega i vjeronauk komunisti istjerali iz školstva. Takvom uredbom narodna vlast je izbacila i križeve iz učionica strogo zabranivši unositi u njih sve što ima veze s religijom, posebno kršćanskom vjerom, iliti »opijumom za narod«. Tako je to navodno rekao drug Marx, Engels, Lenjin, vrag ih znao tko! U to su nam vrijeme besplatno dijelili Narodne kalendare Sloga s izostavljenim blagdanima i svecima. Ostala samo narodna imena, hvalospjevi o obnovi i izgradnji domovine.
Zbunjivanje ljudi nije potrajalo jer se u rukama moglo naći i drukčijih narodnih kalendara koje je za svoje stare čitatelje i vjernike i pored svih nedaća tiskala Crkva, proganjana sa svećenstvom kao u vrijeme Nerona.
Drugim riječima, nastupilo je stresno doba kako za sve, tako i za velečasnoga. Navodno su ga isprva, po pričanju podvornika Grge, drugovi nagovarali da se učlani u partiju i promijeni odoru govoreći mu da među njihovim članovima ima i popova. Ne trebam ni spominjati s kakvim je gađenjem dobri velečasni Kazimir slušao crvene »apoštole «. Nije mogao ni sanjati da će takvo što doživjeti. Ponudu je, naravno, odbio.
Nedugo zatim izgorjela mu je šupa, drvarnica i kokošinjac. Zamalo je izgorjela i staja s kravom Milkom koju je muzla i timarila njegova sestra Ivanka. Navodno se kod gašenja požara ni vatrogasci nisu polomili od posla. Zlu ne trebalo. U to vrijeme puno je i njima bliža bila zemlja nego Nebo. Ta svaki dan je trebalo državi nešto davati. Tko nije imao, pretresli
bi mu imanje od tavana do gnojišta. Odanima se gledalo kroz prste, a »neprijateljima« današnjice, osobito nekoć imućnim ljudima - kulacima, čistilo se i odnosilo sve što se našlo. Ako je netko nešto negdje zaboravio, sakrio, pa su to drugovi iskopali, taj je dobio svoje.
Zatvor i logor bile su riječi koje su širile strah među osiromašenima i obespravljenima.
Pustinjski otac Poemen i ovdje bi rekao: »Sve što je preko mjere dolazi od demona«.
Ne mogu reći da se malo ili nikako nije sviralo i pjevalo. Grmjelo je iz kuća protjeranih Nijemaca i drugih »suradnika okupatora« koje su naslijedili novi doseljenici s raznih strana Lijepe Naše i okolo. Najviše se orilo: »Uz Tita i Staljina dva junačka sina«. Poslije je Staljin otpao kao blato s cipele pa se donedavna pjevalo o onom »prvom među jednakima«.
Toliko o vjeronauku, križu, velečasnom Kazimiru, njegovom stadu i novom okruženju.
Uza svo zlo koje ga je snašlo ukinuto mu je naredbom s najvišeg mjesta ono od čega je uzdržavao sebe i svoju crkvu - lukno. Mnogi ne znaju da se tako zvao obvezni dohodak, crkveni porez u namirnicama, koji su župnim uredima davali župljani. Neki su tu zakonsku mjeru jedva dočekali dok je većina i dalje nastavila donositi još i više velečasnom Kazimiru. Znajući to, revni ovrhovoditelji, utjerivači obveze odrediše da i velečasni podupre izgradnju nove države svojim dobrima bez obzira na to što su mu dekretom ukinuli lukno, ona dobra od kojih je živio, a i veći dio sirotinje.
U opisu poslova učitelja Pavla, usput i ravnatelja tih dana, nije bilo ničeg sjajnog. Novo vrijeme, novi nastavni plan i program, učestali sastanci i preodgoj. Presvlačenja starog u novo. Na njegovu bolju prošlost podsjećao ga je bijeli otisak križa skinutog sa zida učionice gdje oduvijek stajao.
Duboko u duši, zbog toga svega i zbog nedruženja s velečasnim Kazimirom, osjećao je tugu.
No vratimo se mi našem križu. Ravnatelj je posao pospremanja i skidanja križeva iz učionica povjerio podvorniku Grgi. Možete si samo zamisliti kako je bilo pobožnom Grgi. Izgovarao se kako bi to učinio netko drugi. Budući da tog drugog nije bilo, prekrižio se, skinuo i poljubio svaki križ. Bila su dva. Umotao ih je u čiste ručnike i u kutiji odložio na tavan među zabranjene knjige, oštećena učila i druge stvari koje se ne koriste, da ne završe u peći kako je bilo naređeno. Velečasni ih nije smio sa sobom odnijeti jer nisu njegovi, vodili su se u evidenciji kao školska imovina.
Na kraju su svi mogli odahnuti. Inspekcija koja je sve pregledala bila je više nego zadovoljna. Vidjelo se to po praznim čašicama u stanu ravnatelja Pavla.
Netko ipak ovdje nije bio zadovoljan. Podvornik Grga. Progonilo ga to što je on ni kriv ni dužan morao skidati križeve. Ta svi su pitali tko je poskidao križeve u školi i svi su govorili - podvornik Grga. To je Grgi prelilo čašu. Smislio je kako će barem donekle skinuti ljagu sa svoga imena makar pred samim sobom.
Svaki radni dan kad je završila nastava i svi se razišli kućama, podvornik je bio taj koji je zaključavao školu, čuvao ključeve i svako jutro pregledavao je li sve u redu. Palo mu je na um da noću, kad je škola prazna, vraća križeve na njihova mjesta i molit će pred svakim križem za oprost što ga dodiruje nedostojnim rukama. U početku ga bilo malo strah, ali ga je s vremenom prošlo. Križevi su tako uvečer dolazili tamo gdje su trebali biti, a rano ujutro odlazili u kutiju na tavan gdje ne bi trebali biti.
Grga je svaki dan ponavljao isti posao. Pogodovalo mu je i to što nije postojala ulična rasvjeta. No uvijek se pojavi taj nesretni – ali.
Jedne kasne večeri kad je podvornik Grga obavio poslove oko križeva, zaključao učionice i vratio se kući svojoj Mariji, iznenada mu je pozlilo. Groznica, nesvjestica, slabost... Pao je u krevet. Dobra Marija bila je njegova hitna pomoć pa se njezinim trudom malo pridigao. Smogao je tek toliko snage da joj otkrije svoju tajnu o križevima. Kad je čula o čemu se radi, ukorila ga je zbog nevjerojatne nepromišljenosti i zla koje ih može snaći. Kako je mogao tako nešto učiniti?!
– Ti beno, jedna benasta – govorila je uzrujano blijeda nasmrt. – Što nam je činiti? Ako ujutro ne vratiš križeve i ugledaju ih djeca, uvalit' ćeš u grdne nevolje i ravnatelja Pavla, a možda i velečasnog. Tko će ti povjerovati da si to radio na svoju ruku?
Nije čekala odgovor. Iako je već dobrano zanoćalo, znala je gdje Grga drži ključeve, zgrabila ih je i otrčala skinuti i skloniti križeve dok ne bude prekasno. Srećom je uspjela neopaženo ući u školu i neometano obaviti posao. Križeve je stavila u kutiju da ih ponese kući i baš kad je krenula, na izlaznim je vratima naletjela na ravnatelja. Čudom se čudio što ona tako kasno radi u školi. Izvukla se izgovorom da je došla po zaboravljeno Grgino radno odijelo za pranje jer je njemu loše. Zaboravio. Nije bilo razloga da joj ne povjeruje. Ta poznavali su se dobro. Kad se vratila kući, pospremila je kutiju u ormar, zaključala ga i rekla:
– Neka križevi budu ovdje. Možda će doći vrijeme kad ćeš ih smjeti vratiti na njihovo mjesto. Ako, ne daj Bože, to vrijeme ne dođe, stavit ćemo ih na naš zid. Nema te vlasti koja će ih s njega skinuti.
In Te, Domine, speravi! – kako je rekao blaženi Alojzije Stepinac.
U tebe se, Gospodine, uzdam!
