Demon
Nagrađena priča Večernjeg lista
Zeleno krovište šume poput zarđalog bakrenog stropa zastiralo je kobaltno lice neba. Zrake sunca koje su se probijale kroz bujno lišće hrasta, graba, jasena i pokojeg brijesta izgledale su kao zlatni potpornji nekog veličanstvenog šatora u kojemu se nitko ne vidi, ali predstava ne prestaje. Jutarnji povjetarac osjećao se tek visoko na raspuhanom trbuhu ptice, koja je lebdeći negdje visjela u zraku. Na koso podrezanom panju sjedio je Fabijan. Uz nogu mu je ležao kaput s tri velika žuta puceta koja su izgledala kao tri mušmule nemarno zamusane kistom kasnog ljeta. Zlatni pahuljasti listovi predjesenje zamrzlice tu i tamo su slijetali tiho i nečujno kao misli na još uvijek ispucalo tlo puno mravi, gljiva, opreznih guštera, žutih, krupnih leptira i mrvica kruha koje je prosuo Fabijan dok je na koljenu klao svoj uobičajeni obrok sušene slanine. Fabijan je bio govedar iz vremena kojeg se nitko ne sjeća, a tu je naoko dosadnu službu protegao do naših dana. Jutrom kad bi izlazilo veliko rumeno sunce, vruće poput krupnog pačjeg žumanjca na tignju, on bi onih sedam-osam muzara vješto zgurao u dvije muzlice, uzeo štap i iz okola koji je mirisao na toplu kravlju balegu, odlazio u šumu. Čopor krava, junadi, telića i dva bika, koliko ih je bilo u njegovoj nadležnosti, pripadali su nekom čovjeku koji se vrlo rijetko pojavljivao na staništu svog blaga. Zapravo, kad bi tko potegao pitanje Fabijana, tog čovjeka, i pustih godina koje je proveo u šumi, vjerojatno čitavo stado ne bi bilo dosta za naplatu truda ovog čudaka koji za svoju službu nije tražio nikakvu nagradu, a posao je obavljao vrlo savjesno i dirljivo.
Krdo se lijeno pomicalo prema Sjevernoj bari gdje se zadržava preko podneva zbog vode koje je ovdje bivalo u svako doba godine. Kad se stado naplanduje i malo progladne, ili uznemireno od muha i štrkova rado krene uz zvonjavu klepki prema Crvenom brijestu, a odatle, ako Fabijan zaostane, u lugarsku konoplju ili mudro prema polju. No Fabijan je rijetko zaostajao, a još rjeđe za neposluh svojih štićenika upotrebljavao batinu. Iako su to bile samo obične životinje, on je u njima gledao ljude na nižem razvojnom putu. On je i u drveću gledao ljude koji mu u svojoj putničkoj nemoći domahuju granama i šapuću lišćem.
Fabijan je vrlo tajanstvena ličnost. Govorio je malo, a smijao se rijetko iako je mogao pokazati zube na kakvim bi mu mogao pozavidjeti i najzdraviji pastuh. Jak, zbijenih trvdih ramena, kosmat, s očima koje su sjale nekom dubokom vatrom, kakvom čovjeka, kažu, proždiru samo đavoli u ljudskoj spodobi. O Fabijanu su kolale takve priče da je mogao zauzeti mjesto u antologijama znanstvene fantastike. I ne samo znanstvene. Kad se krave napnu od djeteline on je iz njih ispuštao zrak kao iz balona, a to je, kažu, radio očima. Nisu vidjeli iglu koju je Fabijan za te nezgode držao u kožnoj torbici. Kad bi na svijet dolazilo tele, ždrijebe, janje, prase ili kakvo drugo stvorenje nije bilo problema. Porodio je, kažu, i jednu košutu koja još možda i sada skakuće u šumi. U kolibi je imao nekoliko pitomih vrana, sovu i vrlo raskalašene miševe. Pas koji je tko zna kojim vjetrom stigao u ovo čudnovato šarenilo, brzo se uključio u zajednicu. Mačaka nije bilo. Ne znam zašto, ali mačka se Fabijan užasno klonio. I one su se držale podalje od njega. Možda nije volio njihovu podlu, prevrtljivu narav. Maženje koje ti na koži ostavlja krvav trag.
Možda. Nije bilo mrnjaukanja čak ni u veljači. Često, kada bi padala kiša, dok je ležao na slami, njegovi četvornožni prijatelji su se natjecali tko će mu doći bliže, liznuti mu kožu, osjetiti njegov dah i otkriti tajnu koja se hipnotski valjala poput okruglih munja u njegovim kao noć crnim očima. Ni zmija ga nikad nije ugrizla. Pčele su po njemu padale kao po cvijeću, samo, onaj prah koji je bio na njegovom šeširu nije bio prigodan za med. Problem zaštite od pčela Fabijan je riješio na taj način što se po čitavom tijelu natrljao mirisnim travama. Rijetki očevici koji su imali priliku vidjeti kako zmija mijenja košuljicu, pričaju da ona to ne čini bez napora i bez komplikacija. Fabijan je i tu imao svoje prste i oslobodio bi gmaza stare odjeće na vrlo vješt način. Nikad mu se nije dogodilo da mu na ljubav odvrate otrovom. Fabijan se volio pentrati i po drveću izvodeći opasne vratolomije, osobito pred djecom s kakvog zalutalog izleta, da se o tom pričalo danima. Tako bi otpilio vrh visokog stabla, vješto se uzverao pa na neobjašnjiv način dubio tu na glavi dok je publici padalo srce u petu. Uz to bi pljeskao rukama i otvarao noge kao da s nekim krupnim škarama čudovište reže bjeličaste oblake.
Nema psa koji bi zalajao na Fabijana. Tajna je bila poznata samo konjokradicama. "Da te pseto ne napada", učio je Fabijan, "namaži se njegovim izmetom. To vrijedi i za konja. Želiš li da bilo koji sisavac bude u tvojoj vlasti, čim se izvali na svijet, još dok se ne osovi na noge, puši mu nježno u nozdrve. Otada će ti uvijek biti za petama, jer ćeš mu biti i otac i majka." Drugim riječima, Fabijan je imao neko tajno znanje koje nije mogao znati ni baš tako glatko koristiti netko drugi.
Bez obzira na glasove koji su pratili ovog čudaka, Fabijan se pročuo, u povjerenju, i po drugim stranama. Dok cijeli sretni brakovi muku muče zbog neplodnosti, dok timovi znanstvenika u bijelim kutama razbijaju glave kako na svijet iz nerodnice, ili neroda izvući ljudsko mladnunče, u ovom kraju nema problema. Žene nisu trošile novac na kupke i skupa putovanja od nemila do nedraga, nego su po strogo tajnom otkrovenju noću odlazile na Sjevernu baru, a ujutro se zorom vesele i pune nade vraćale kući. Porodice su se punile i dječice je bilo u izobilju. Fabijan je nešto znao. Uz ostalo služio se travama kao pas njuhom. Dolazile su u Sjevernu baru čak i neke strankinje. Nitko ne sumnja da Fabijan nije pomogao. Fabijan je postao čudo. Pronosile su se glasine da noću u blizini njegove kolibe iz zemlje izbija neki plavičastozeleni plamen koji nestane zatim u zvijezdama. I nekakav se jecaj i uzdisanje čuje. I vrlo je opasno tuda tumarati noću, osim onog tko mora. Koga nužda tjera. Neki su otišli čak tako daleko pa tvrde da ono tamo u okolu i nisu obična goveda koja Fabijan napasuje svaki dan, već da su to nesretnici kojima nije mogao pomoći pa ih pretvorio u stoku. Strašno. Kako bilo da bilo, Fabijan je mnogima pomogao.
Jedno jutro izbezumljen od straha, sav izgreban od trnja, pojavio se na vratima selske gostionice pijandura lugar i isti se mah stropoštao na tlo. Dok su u njega istresli nekoliko duplih rumova, ispričao je nevjerojatnu priču. Kaže, noćas je nadzirao svoj revir, ljudi kradu šumu, pa je na povratku krenuo putom blizu Fabijanove kolibe. "Pun mjesec", priča lugar, "kad vidim kao vas ovdje, Fabijan stao uz jedno suho deblo, i pred mojim očima se pretvara u jarca. U jarca ljudi! Što gledate? Znam što govorim. Skinem sačmaricu i opalim. Čuo sam nešto kao meketanje, ali sam bacio pušku i jedva pobjegao. Čuo sam kako stotine jaraca za mnom trči i mekeće. Stotine..." Lugar se ponovno stropošta. Vidjelo se, alkohol je od lugara učinio svoje.
Još istog jutra našli su mrtvog Fabijana. Ne kao jarca.
Zeleno krovište šume poput zarđalog bakrenog stropa zastiralo je kobaltno lice neba. Zrake sunca koje su se probijale kroz bujno lišće hrasta, graba, jasena i pokojeg brijesta izgledale su kao zlatni potpornji nekog veličanstvenog šatora u kojemu se nitko ne vidi, ali predstava ne prestaje. Jutarnji povjetarac osjećao se tek visoko na raspuhanom trbuhu ptice, koja je lebdeći negdje visjela u zraku. Na koso podrezanom panju sjedio je Fabijan. Uz nogu mu je ležao kaput s tri velika žuta puceta koja su izgledala kao tri mušmule nemarno zamusane kistom kasnog ljeta. Zlatni pahuljasti listovi predjesenje zamrzlice tu i tamo su slijetali tiho i nečujno kao misli na još uvijek ispucalo tlo puno mravi, gljiva, opreznih guštera, žutih, krupnih leptira i mrvica kruha koje je prosuo Fabijan dok je na koljenu klao svoj uobičajeni obrok sušene slanine. Fabijan je bio govedar iz vremena kojeg se nitko ne sjeća, a tu je naoko dosadnu službu protegao do naših dana. Jutrom kad bi izlazilo veliko rumeno sunce, vruće poput krupnog pačjeg žumanjca na tignju, on bi onih sedam-osam muzara vješto zgurao u dvije muzlice, uzeo štap i iz okola koji je mirisao na toplu kravlju balegu, odlazio u šumu. Čopor krava, junadi, telića i dva bika, koliko ih je bilo u njegovoj nadležnosti, pripadali su nekom čovjeku koji se vrlo rijetko pojavljivao na staništu svog blaga. Zapravo, kad bi tko potegao pitanje Fabijana, tog čovjeka, i pustih godina koje je proveo u šumi, vjerojatno čitavo stado ne bi bilo dosta za naplatu truda ovog čudaka koji za svoju službu nije tražio nikakvu nagradu, a posao je obavljao vrlo savjesno i dirljivo.
Krdo se lijeno pomicalo prema Sjevernoj bari gdje se zadržava preko podneva zbog vode koje je ovdje bivalo u svako doba godine. Kad se stado naplanduje i malo progladne, ili uznemireno od muha i štrkova rado krene uz zvonjavu klepki prema Crvenom brijestu, a odatle, ako Fabijan zaostane, u lugarsku konoplju ili mudro prema polju. No Fabijan je rijetko zaostajao, a još rjeđe za neposluh svojih štićenika upotrebljavao batinu. Iako su to bile samo obične životinje, on je u njima gledao ljude na nižem razvojnom putu. On je i u drveću gledao ljude koji mu u svojoj putničkoj nemoći domahuju granama i šapuću lišćem.
Fabijan je vrlo tajanstvena ličnost. Govorio je malo, a smijao se rijetko iako je mogao pokazati zube na kakvim bi mu mogao pozavidjeti i najzdraviji pastuh. Jak, zbijenih trvdih ramena, kosmat, s očima koje su sjale nekom dubokom vatrom, kakvom čovjeka, kažu, proždiru samo đavoli u ljudskoj spodobi. O Fabijanu su kolale takve priče da je mogao zauzeti mjesto u antologijama znanstvene fantastike. I ne samo znanstvene. Kad se krave napnu od djeteline on je iz njih ispuštao zrak kao iz balona, a to je, kažu, radio očima. Nisu vidjeli iglu koju je Fabijan za te nezgode držao u kožnoj torbici. Kad bi na svijet dolazilo tele, ždrijebe, janje, prase ili kakvo drugo stvorenje nije bilo problema. Porodio je, kažu, i jednu košutu koja još možda i sada skakuće u šumi. U kolibi je imao nekoliko pitomih vrana, sovu i vrlo raskalašene miševe. Pas koji je tko zna kojim vjetrom stigao u ovo čudnovato šarenilo, brzo se uključio u zajednicu. Mačaka nije bilo. Ne znam zašto, ali mačka se Fabijan užasno klonio. I one su se držale podalje od njega. Možda nije volio njihovu podlu, prevrtljivu narav. Maženje koje ti na koži ostavlja krvav trag.
Možda. Nije bilo mrnjaukanja čak ni u veljači. Često, kada bi padala kiša, dok je ležao na slami, njegovi četvornožni prijatelji su se natjecali tko će mu doći bliže, liznuti mu kožu, osjetiti njegov dah i otkriti tajnu koja se hipnotski valjala poput okruglih munja u njegovim kao noć crnim očima. Ni zmija ga nikad nije ugrizla. Pčele su po njemu padale kao po cvijeću, samo, onaj prah koji je bio na njegovom šeširu nije bio prigodan za med. Problem zaštite od pčela Fabijan je riješio na taj način što se po čitavom tijelu natrljao mirisnim travama. Rijetki očevici koji su imali priliku vidjeti kako zmija mijenja košuljicu, pričaju da ona to ne čini bez napora i bez komplikacija. Fabijan je i tu imao svoje prste i oslobodio bi gmaza stare odjeće na vrlo vješt način. Nikad mu se nije dogodilo da mu na ljubav odvrate otrovom. Fabijan se volio pentrati i po drveću izvodeći opasne vratolomije, osobito pred djecom s kakvog zalutalog izleta, da se o tom pričalo danima. Tako bi otpilio vrh visokog stabla, vješto se uzverao pa na neobjašnjiv način dubio tu na glavi dok je publici padalo srce u petu. Uz to bi pljeskao rukama i otvarao noge kao da s nekim krupnim škarama čudovište reže bjeličaste oblake.
Nema psa koji bi zalajao na Fabijana. Tajna je bila poznata samo konjokradicama. "Da te pseto ne napada", učio je Fabijan, "namaži se njegovim izmetom. To vrijedi i za konja. Želiš li da bilo koji sisavac bude u tvojoj vlasti, čim se izvali na svijet, još dok se ne osovi na noge, puši mu nježno u nozdrve. Otada će ti uvijek biti za petama, jer ćeš mu biti i otac i majka." Drugim riječima, Fabijan je imao neko tajno znanje koje nije mogao znati ni baš tako glatko koristiti netko drugi.
Bez obzira na glasove koji su pratili ovog čudaka, Fabijan se pročuo, u povjerenju, i po drugim stranama. Dok cijeli sretni brakovi muku muče zbog neplodnosti, dok timovi znanstvenika u bijelim kutama razbijaju glave kako na svijet iz nerodnice, ili neroda izvući ljudsko mladnunče, u ovom kraju nema problema. Žene nisu trošile novac na kupke i skupa putovanja od nemila do nedraga, nego su po strogo tajnom otkrovenju noću odlazile na Sjevernu baru, a ujutro se zorom vesele i pune nade vraćale kući. Porodice su se punile i dječice je bilo u izobilju. Fabijan je nešto znao. Uz ostalo služio se travama kao pas njuhom. Dolazile su u Sjevernu baru čak i neke strankinje. Nitko ne sumnja da Fabijan nije pomogao. Fabijan je postao čudo. Pronosile su se glasine da noću u blizini njegove kolibe iz zemlje izbija neki plavičastozeleni plamen koji nestane zatim u zvijezdama. I nekakav se jecaj i uzdisanje čuje. I vrlo je opasno tuda tumarati noću, osim onog tko mora. Koga nužda tjera. Neki su otišli čak tako daleko pa tvrde da ono tamo u okolu i nisu obična goveda koja Fabijan napasuje svaki dan, već da su to nesretnici kojima nije mogao pomoći pa ih pretvorio u stoku. Strašno. Kako bilo da bilo, Fabijan je mnogima pomogao.
Jedno jutro izbezumljen od straha, sav izgreban od trnja, pojavio se na vratima selske gostionice pijandura lugar i isti se mah stropoštao na tlo. Dok su u njega istresli nekoliko duplih rumova, ispričao je nevjerojatnu priču. Kaže, noćas je nadzirao svoj revir, ljudi kradu šumu, pa je na povratku krenuo putom blizu Fabijanove kolibe. "Pun mjesec", priča lugar, "kad vidim kao vas ovdje, Fabijan stao uz jedno suho deblo, i pred mojim očima se pretvara u jarca. U jarca ljudi! Što gledate? Znam što govorim. Skinem sačmaricu i opalim. Čuo sam nešto kao meketanje, ali sam bacio pušku i jedva pobjegao. Čuo sam kako stotine jaraca za mnom trči i mekeće. Stotine..." Lugar se ponovno stropošta. Vidjelo se, alkohol je od lugara učinio svoje.
Još istog jutra našli su mrtvog Fabijana. Ne kao jarca.
