Čudo kovača Kuzme
Na samom kraju Zidarske ulice od ranog jutra mlatio je kovač Kuzma po rđi svog nakovnja dok mu je s vignja u lice navaljivao roj plamenih osica koje majstora nisu bole. Bio je to posljednji kovač koji bi još tu i tamo potkovao kakvog zalutalog grivaša što se uspio probiti do njega kroz šumu. Obrtnik je prilično vremena trošio na brušenje noževa, škara, klepanje ašova i motika, a znatan dio bi otišao na kovanje skoba, to jest pijavica i željeznih kuka za spajanje krovnih konstrukcija.
Ipak je, najviše, uz pomoć brata Damjana, lomio mišice na "umjetničkom" oblikovanju željeznih ograda za spomenike, groblja i vikendice. Tog brata Damjana majstor je držao u kući i radionici više od jada nego od koristi. Doduše, za obojicu su mušterije govorkali da su "pomaknuti", a za Damjana i štošta grđe. Kuzmina žena Eva bila je neobično pažljiva prema djeveru. Često ga je kao dijete pritiskala na svoja sočna prsa, velika, tvrda i vruća kao dva nakovnja, kojima se i sam Kuzma pribojavao priči. Možda je i to bio razlog što je Eva bila nerotkinja, đavo bi ga znao.
Brat Damjan nije bio strašljiv i to ga je spašavalo od obrtničke svakodnevnice i snahine odmazde. Bio je, štono se veli zatepen, ali kompletan, i mnoge su ga susjede priželjkivale za koji col roga svojim brižnim i škrtim muževima. Runjav, tvrd, mišićav, drugim riječima sve je imao jače i bolje od drugih osim vijuga. A majstor Kuzma, tako reći, kao da mu i nije brat. Lagan kao pustinjakov mesni doručak, bez vidljivih darova prirode, živ krlež, ali pametan. Glavom je mućkao za sve troje kao mikserom.
Pred kovačiju majstora Kuzme stiže nekakav momak. Kaže - potkovao bi konja. Nakon tužno dugog vremena kad majstor ugleda konja stade ga očinski gladiti po grivi i ne izdrža da mu u nju ne prikvači jedan osjećajan poljubac kao veliku kolajnu.
- Odakle? - pita žarećih očiju kovač.
- Sve četiri - odgovara poslovno momak ne obraćajući pažnju na majstorove emocije i brbljanja, pa nastavlja.
- Snima se film. Iznajmio sam njega i psa...
- Aaa, uh! - zinu Kuzma, malo se podvuče pod konja i njegovu zadnju skvrčenu nogu položi na svoje koljeno.
- Bolje mu je da bude glumac, nego da ga amište lupa po nogama. Za bika se nismo složili. Trebao je u jednoj sceni biti ubijen, ali ja to ne želim. Ne podnosim krv - važno će momak.
- Što, nemaju dosta glumaca? - pita Damjan.
- Žele original životinje - odgovori momak i pljesnu svog hranitelja po sjajnim guzovima. Prašina se diže, a na svjetloj dlaci osta slika s gazdinim dlanom kao plućna mrlja.
- Pun ti je prašine kao tepih - veli Kuzma dajući se na posao.
- Neka ga - odgovara momak. - Režiser je rekao da konj treba biti prašan i nečist, jer igra negativca. Naime, jahat će ga narodni neprijatelj...
- Shvaćam - procijedi majstor i skresa domaćem filmu.
- Damjane! - zovne kovač brata - pridrži ovog negativca. Pripazi, usput, da te ne zvizne. Nije to konj iz slikovnice...
Dok se gazda držao na pristojnom odstojanju, braća se uhvatiše s kopitama u koštac. O tome u ovoj priči ne bi bilo govora, da se Damjan ne pomaknu, zbog muhe, koja je kljusetu ispod repa ispaljena pravo u njegov nos sličan tetrapaku s čokoladnim mlijekom.
- Pazi! - dreknu majstor Kuzma. Dovoljno je bilo da parip osjeti labavost kovačke inkvizicije i takvom silinom raspali majstora da je ovaj odletio do čađavog zida ukrašenog starim kotačima i lemešima. Izgledalo je na kraju tako, kao da se majstoru žurilo pa je htio zaobići vrata i protrčati kroz duvar. Bilo je žalosno i kasno. Kad je vidio što je učinio, filmski se star zaprdecao Zidarskom ulicom bez pozdrava i jedne potkove s nešto istruganom kopitom, a njegov izrabljivač za njim.
Hitna je pomoć radila kao munja, i zahvaljujući doktoru primarijusu Libermannu, za tili čas je Kuzma bio prostrt operacionom stratištu kao odojak. Libermannov tim s maskama, kompliciranom tehnikom i bolničarkama koje su primarijusa gledale samo u oči, radio je iznad svih očekivanja. Pažljivo kao na obijanju sefa. Poslije kirurške intervencije, uz kavu, doktor je kolegama objašnjavao probleme šoka za koje bijaše u svom zvanju bolji majstor od nesretnog pacijenta, koji se sastavljen nekim spojnicama, žicama s gajtanima, hladio kao njegov nakovanj.
- Frakture nisu bitne - rekao je Libermann. - Šok je, kolege, nešto, o čemu, usuđujem se reći, na kraju se ipak malo ili gotovo ništa nezna!
- To se najbolje odrazilo - dodao je jedan mladi kolega čiju je donju usnu opržila kava - pri pokušaju definicije šoka, kada je 1743. Le Dran prvi uporabio termin "šok", a otada na ovamo kad bismo citirali Traversa, Gravesa, Crilea, pa u našem stoljeću Quennu, Tauba, Daviesa, Howkinsa...
- Pa genijalnog Blalocka, kolega, koji je 1927. iznašao da termin "šok" označuje stanje akutnog zatajivanja cirkulacije karakterizirano prostracijom, apatijom ili stuporom, tahikardijom sa slabim regularnim pulsom i u mnogim slučajevima smanjenim krvnim tlakom...
- Kakvo poznavanje nepoznatog! - uskliknuo je jedan manje perspektivan kolega i na divljenje primarijusa Libermanna nastavio istresati kao iz rukava. - Tjelesna je temperatura često subnormalna, a obično su nazočni bljedilo i lagana cijanoza.
- Školski primjer - rekao je opet onaj mladac koji je proučavao Kuzminu kliničku sliku kao sinoprtčku
situaciju.
- Neposredno nakon udarca javili su se teški opći simptomi. Pogledao sam ga. Leži, znoji se kao betonski zid, a nosnice mu raširene. Oči su mu umorne, bez sjaja, uvučene, napola pokrivene kapcima okolo, široki tamni kolobari, takoreći saturnovi prstenovi...
Primarijus se trže i zapita:
- Kako gleda?
- Tupo. Pupile su dilatirane i reagiraju tromo.
- Ruke?
- Plavičaste. I usne. Temperatura grad ispod normale. Mladi kolega koji je referirao da su i senzorne percepcije veoma smanjene, doda: - Ipak me nešto čudi...
- Što to, kolega? - pita primarijus, a ostali navališe na kavu.
- Sfinkteri rade normalno, ali zapažene su brze promjene. Tako je kateterom dobiveno nešto oskudnoga koncentriranoga urina bez nalaza šećera ili albumena...
- I? - zinuše ostali.
- Puls je jedva pipljiv, iregularan, ubrzan. Tlak nizak, arterije uske, srčani tonovi isprekidani...
- Što čekamo? K njemu! - zagrmi primarijus i čitava svita medicinske znanosti krenu majstoru Kuzmi na pomoć.
Dizali su mu ruke koje su beživotno padale natrag. Nije odgovarao, nego se držao kao na policiji. Doktori zamijetiše da osjetni organi pokazuju normalan aktivitet. Jedina stvar u svemu tome bijaše grozna, začuđujuća. Naime, majstor se Kuzma toliko izmijenio da je malo vjerovati da će ga Eva i brat Damjan lako prepoznati. Iako iskrpljen, izgledao je kao nikada u životu. Svetački produhovljen kao umirovljeni misionar.
- Ostavite ga da se malo odmori - predloži primarijus Libermann, a i samom mu je počeo po vratu izbijati znoj. Čak je imao hrabrosti žaliti se na neobjašnjivu nesvjesticu i slabost koja ga je iznenada demonski prožimala od glave do pete. Neka čudna groznica stala ga je tresti, osobito po bradi i rukama. Lice mu je sve jače dobivalo neki grubi izraz. Skljokao se na stolicu.
Kolege uhvati panika. Od iznenađenja nisu znali odakle treba početi s pružanjem hitne. Netko je izustio zastrašujuću riječ: "Kardiogeni šok! Nasta strka. Isprobavale se šprice, izmjenjivali značajni pogledi i najzad se primarijusovo lice sretno ozari nekom čudnom, da ne griješimo, ludom vedrinom.
- Što se događa? - pita ih kao iz polusna primarijus Libermann.
Kolege se razmaknuše da dobije više kisika, ali gospođa Libermann, koja se ovdje brzo našla, svojom je pojavom začepila pola prostorijice.
- Idi kupi nekoliko jaja - veli joj muž. - Davno želim potkivati jaja. I pazi, kupi mi od umjetno tovljenih koka, jer im je ljuska veoma osjetljiva. Potkovati njih, danas je nedvojbeno prava znanost...
Drugih jaja danas i nema odgovori mu gospođa i nešto je ujede za srce, dok su se kolege značajno pogledavale. Kad se gospođa malo pribra reče:
- Kakva jaja, macane? Naime, u njihovom intimnom ordiniranju on je bio macan.
- Dobro, ne moraš ti, sam ću ih potražiti - kroz bolan smiješak reče primarijus Libermann, čije su krhotine življenja polako tonule u neki drugi nepredviđeni svijet.
Prije nego će poći kući krene Libermann s još dvoje suradnika posjetiti nastradalog obrtnika. Okupiše se kraj kreveta, a Kuzma, koji je već prilično dobro izgledao reče:
- Stres majstore, stres. Sitno zakazivanje miokarda, ili baš ako volite "Low output syndrome". To pospješuje unutrašnja reakcija.
Doktori zinuše kao prosjačke cipele, a majstor Kuzma nastavi:
- ... od vašeg neriješenog kirurškog problema akutne upale gušterače.
Primarijusa Libermanna obli leden znoj, a i ostalima se smučilo.
Primarijus se prvi sabra:
- Tko je, uopće, taj čovjek?
- Rekoše da je kovač.
- Počeli smo se i vrijeđati, a? - naljuti se majstor.
- Gdje ste vi studirali? - pita ga primarijus izgubljeno, ne vjerujući više nikom živom.
- Nigdje. Šegrtska škola, tri godine. Ostalo praksa... Vizite...
- Pa što vi mislite o mom slučaju kojega ste maloprije spomenuli?
Kuzma ga prodorno, stručno, pogleda u zjenice:
- Oboljenje vaše gušterače, mislim često je proturječno. To je, a propos, posljedica raznih kriterija u dijagnozi i još nekih drugih faktora... Ta zaboga čuli ste što su o tom rekli autoriteti kao Volpe, Gomzjakov, Fruhling, Opermann. Od psihičkom umora majstor Kuzma je stao sve tiše izgovarati imena medicinskih meštara s kojim su, eto, on i primarijus povezani kroz neke neobjašnjive činjenice. Libermann je izgledao kao da će ga kap, a ostali su kraj kovača izgledali kao stupovi od soli. Kuzma se pribra pa nastavi:
- Da, čuli ste, da je učestalost napada tempirana na travanj, kolovoz, rjeđe rujan... U vašem slučaju sve to možemo pripisati u prvom redu djelovanju tripsina. On se u gušterači nalazi u stanju kao tripsinogen...
Jednog mladog liječnika iznesoše bolničari na rukama.
Doktor primarijus izgubi ponovno ravnotežu i poleti prema bivšem kovaču psujući:
- Dajte mi nakovanj da ga zgnječim! Sestre ga pridržaše u posljednjem trenutku da ne obistini svoju prijetnju. Kolegama bi mučno i preneražljivo sve što su čuli i vidjeli. Majstor ih je više puta prezrivo odmjeravao i okretao glavu na drugu stranu.
Bila je žalobna posljednja vizita primarijusa Libermanna, jer mu se stanje akutno pogoršalo i završio je na psihijatriji kao - kovač. Stalno je kukao za nekim nakovnjem, mješinom, klamfama i potkovicama. Lice mu je postalo grubo i počeo bi kleti čim bi vidio bolničarku, govoreći, valjda misleći da je konj. "Diž' nogu!"
Sve je manje bilo nade i za nesretnog Kuzmu koji je zaljubljeno promatrao gospođu Libermannovu suprugu tu i tamo joj povjeravajući neke stare neukusne zgode iz njezina ljubavnog života s nekim studentom. Prema svojoj majstorici Evi odnosio se ignorantski.
Brat Damjan ga je uzalud uvodio u posao. Nije Kuzmi više bilo do zanata. Oko vrata je nosio stetoskop, a u gornjem džepiću toplomjer. Pa dok je nesretni Libermann skoro zaboravljen, svu pažnju je neki stručnjak za psihotroniku i parapsihologiju posvetio bivšem kovaču. Nitko ne zna o čemu oni razgovaraju, ako uopće razgovaraju. Navodno se satima gledaju, a bivši majstor Kuzma samo mu ponekad priprijeti prstom.
Ipak je, najviše, uz pomoć brata Damjana, lomio mišice na "umjetničkom" oblikovanju željeznih ograda za spomenike, groblja i vikendice. Tog brata Damjana majstor je držao u kući i radionici više od jada nego od koristi. Doduše, za obojicu su mušterije govorkali da su "pomaknuti", a za Damjana i štošta grđe. Kuzmina žena Eva bila je neobično pažljiva prema djeveru. Često ga je kao dijete pritiskala na svoja sočna prsa, velika, tvrda i vruća kao dva nakovnja, kojima se i sam Kuzma pribojavao priči. Možda je i to bio razlog što je Eva bila nerotkinja, đavo bi ga znao.
Brat Damjan nije bio strašljiv i to ga je spašavalo od obrtničke svakodnevnice i snahine odmazde. Bio je, štono se veli zatepen, ali kompletan, i mnoge su ga susjede priželjkivale za koji col roga svojim brižnim i škrtim muževima. Runjav, tvrd, mišićav, drugim riječima sve je imao jače i bolje od drugih osim vijuga. A majstor Kuzma, tako reći, kao da mu i nije brat. Lagan kao pustinjakov mesni doručak, bez vidljivih darova prirode, živ krlež, ali pametan. Glavom je mućkao za sve troje kao mikserom.
Pred kovačiju majstora Kuzme stiže nekakav momak. Kaže - potkovao bi konja. Nakon tužno dugog vremena kad majstor ugleda konja stade ga očinski gladiti po grivi i ne izdrža da mu u nju ne prikvači jedan osjećajan poljubac kao veliku kolajnu.
- Odakle? - pita žarećih očiju kovač.
- Sve četiri - odgovara poslovno momak ne obraćajući pažnju na majstorove emocije i brbljanja, pa nastavlja.
- Snima se film. Iznajmio sam njega i psa...
- Aaa, uh! - zinu Kuzma, malo se podvuče pod konja i njegovu zadnju skvrčenu nogu položi na svoje koljeno.
- Bolje mu je da bude glumac, nego da ga amište lupa po nogama. Za bika se nismo složili. Trebao je u jednoj sceni biti ubijen, ali ja to ne želim. Ne podnosim krv - važno će momak.
- Što, nemaju dosta glumaca? - pita Damjan.
- Žele original životinje - odgovori momak i pljesnu svog hranitelja po sjajnim guzovima. Prašina se diže, a na svjetloj dlaci osta slika s gazdinim dlanom kao plućna mrlja.
- Pun ti je prašine kao tepih - veli Kuzma dajući se na posao.
- Neka ga - odgovara momak. - Režiser je rekao da konj treba biti prašan i nečist, jer igra negativca. Naime, jahat će ga narodni neprijatelj...
- Shvaćam - procijedi majstor i skresa domaćem filmu.
- Damjane! - zovne kovač brata - pridrži ovog negativca. Pripazi, usput, da te ne zvizne. Nije to konj iz slikovnice...
Dok se gazda držao na pristojnom odstojanju, braća se uhvatiše s kopitama u koštac. O tome u ovoj priči ne bi bilo govora, da se Damjan ne pomaknu, zbog muhe, koja je kljusetu ispod repa ispaljena pravo u njegov nos sličan tetrapaku s čokoladnim mlijekom.
- Pazi! - dreknu majstor Kuzma. Dovoljno je bilo da parip osjeti labavost kovačke inkvizicije i takvom silinom raspali majstora da je ovaj odletio do čađavog zida ukrašenog starim kotačima i lemešima. Izgledalo je na kraju tako, kao da se majstoru žurilo pa je htio zaobići vrata i protrčati kroz duvar. Bilo je žalosno i kasno. Kad je vidio što je učinio, filmski se star zaprdecao Zidarskom ulicom bez pozdrava i jedne potkove s nešto istruganom kopitom, a njegov izrabljivač za njim.
Hitna je pomoć radila kao munja, i zahvaljujući doktoru primarijusu Libermannu, za tili čas je Kuzma bio prostrt operacionom stratištu kao odojak. Libermannov tim s maskama, kompliciranom tehnikom i bolničarkama koje su primarijusa gledale samo u oči, radio je iznad svih očekivanja. Pažljivo kao na obijanju sefa. Poslije kirurške intervencije, uz kavu, doktor je kolegama objašnjavao probleme šoka za koje bijaše u svom zvanju bolji majstor od nesretnog pacijenta, koji se sastavljen nekim spojnicama, žicama s gajtanima, hladio kao njegov nakovanj.
- Frakture nisu bitne - rekao je Libermann. - Šok je, kolege, nešto, o čemu, usuđujem se reći, na kraju se ipak malo ili gotovo ništa nezna!
- To se najbolje odrazilo - dodao je jedan mladi kolega čiju je donju usnu opržila kava - pri pokušaju definicije šoka, kada je 1743. Le Dran prvi uporabio termin "šok", a otada na ovamo kad bismo citirali Traversa, Gravesa, Crilea, pa u našem stoljeću Quennu, Tauba, Daviesa, Howkinsa...
- Pa genijalnog Blalocka, kolega, koji je 1927. iznašao da termin "šok" označuje stanje akutnog zatajivanja cirkulacije karakterizirano prostracijom, apatijom ili stuporom, tahikardijom sa slabim regularnim pulsom i u mnogim slučajevima smanjenim krvnim tlakom...
- Kakvo poznavanje nepoznatog! - uskliknuo je jedan manje perspektivan kolega i na divljenje primarijusa Libermanna nastavio istresati kao iz rukava. - Tjelesna je temperatura često subnormalna, a obično su nazočni bljedilo i lagana cijanoza.
- Školski primjer - rekao je opet onaj mladac koji je proučavao Kuzminu kliničku sliku kao sinoprtčku
situaciju.
- Neposredno nakon udarca javili su se teški opći simptomi. Pogledao sam ga. Leži, znoji se kao betonski zid, a nosnice mu raširene. Oči su mu umorne, bez sjaja, uvučene, napola pokrivene kapcima okolo, široki tamni kolobari, takoreći saturnovi prstenovi...
Primarijus se trže i zapita:
- Kako gleda?
- Tupo. Pupile su dilatirane i reagiraju tromo.
- Ruke?
- Plavičaste. I usne. Temperatura grad ispod normale. Mladi kolega koji je referirao da su i senzorne percepcije veoma smanjene, doda: - Ipak me nešto čudi...
- Što to, kolega? - pita primarijus, a ostali navališe na kavu.
- Sfinkteri rade normalno, ali zapažene su brze promjene. Tako je kateterom dobiveno nešto oskudnoga koncentriranoga urina bez nalaza šećera ili albumena...
- I? - zinuše ostali.
- Puls je jedva pipljiv, iregularan, ubrzan. Tlak nizak, arterije uske, srčani tonovi isprekidani...
- Što čekamo? K njemu! - zagrmi primarijus i čitava svita medicinske znanosti krenu majstoru Kuzmi na pomoć.
Dizali su mu ruke koje su beživotno padale natrag. Nije odgovarao, nego se držao kao na policiji. Doktori zamijetiše da osjetni organi pokazuju normalan aktivitet. Jedina stvar u svemu tome bijaše grozna, začuđujuća. Naime, majstor se Kuzma toliko izmijenio da je malo vjerovati da će ga Eva i brat Damjan lako prepoznati. Iako iskrpljen, izgledao je kao nikada u životu. Svetački produhovljen kao umirovljeni misionar.
- Ostavite ga da se malo odmori - predloži primarijus Libermann, a i samom mu je počeo po vratu izbijati znoj. Čak je imao hrabrosti žaliti se na neobjašnjivu nesvjesticu i slabost koja ga je iznenada demonski prožimala od glave do pete. Neka čudna groznica stala ga je tresti, osobito po bradi i rukama. Lice mu je sve jače dobivalo neki grubi izraz. Skljokao se na stolicu.
Kolege uhvati panika. Od iznenađenja nisu znali odakle treba početi s pružanjem hitne. Netko je izustio zastrašujuću riječ: "Kardiogeni šok! Nasta strka. Isprobavale se šprice, izmjenjivali značajni pogledi i najzad se primarijusovo lice sretno ozari nekom čudnom, da ne griješimo, ludom vedrinom.
- Što se događa? - pita ih kao iz polusna primarijus Libermann.
Kolege se razmaknuše da dobije više kisika, ali gospođa Libermann, koja se ovdje brzo našla, svojom je pojavom začepila pola prostorijice.
- Idi kupi nekoliko jaja - veli joj muž. - Davno želim potkivati jaja. I pazi, kupi mi od umjetno tovljenih koka, jer im je ljuska veoma osjetljiva. Potkovati njih, danas je nedvojbeno prava znanost...
Drugih jaja danas i nema odgovori mu gospođa i nešto je ujede za srce, dok su se kolege značajno pogledavale. Kad se gospođa malo pribra reče:
- Kakva jaja, macane? Naime, u njihovom intimnom ordiniranju on je bio macan.
- Dobro, ne moraš ti, sam ću ih potražiti - kroz bolan smiješak reče primarijus Libermann, čije su krhotine življenja polako tonule u neki drugi nepredviđeni svijet.
Prije nego će poći kući krene Libermann s još dvoje suradnika posjetiti nastradalog obrtnika. Okupiše se kraj kreveta, a Kuzma, koji je već prilično dobro izgledao reče:
- Stres majstore, stres. Sitno zakazivanje miokarda, ili baš ako volite "Low output syndrome". To pospješuje unutrašnja reakcija.
Doktori zinuše kao prosjačke cipele, a majstor Kuzma nastavi:
- ... od vašeg neriješenog kirurškog problema akutne upale gušterače.
Primarijusa Libermanna obli leden znoj, a i ostalima se smučilo.
Primarijus se prvi sabra:
- Tko je, uopće, taj čovjek?
- Rekoše da je kovač.
- Počeli smo se i vrijeđati, a? - naljuti se majstor.
- Gdje ste vi studirali? - pita ga primarijus izgubljeno, ne vjerujući više nikom živom.
- Nigdje. Šegrtska škola, tri godine. Ostalo praksa... Vizite...
- Pa što vi mislite o mom slučaju kojega ste maloprije spomenuli?
Kuzma ga prodorno, stručno, pogleda u zjenice:
- Oboljenje vaše gušterače, mislim često je proturječno. To je, a propos, posljedica raznih kriterija u dijagnozi i još nekih drugih faktora... Ta zaboga čuli ste što su o tom rekli autoriteti kao Volpe, Gomzjakov, Fruhling, Opermann. Od psihičkom umora majstor Kuzma je stao sve tiše izgovarati imena medicinskih meštara s kojim su, eto, on i primarijus povezani kroz neke neobjašnjive činjenice. Libermann je izgledao kao da će ga kap, a ostali su kraj kovača izgledali kao stupovi od soli. Kuzma se pribra pa nastavi:
- Da, čuli ste, da je učestalost napada tempirana na travanj, kolovoz, rjeđe rujan... U vašem slučaju sve to možemo pripisati u prvom redu djelovanju tripsina. On se u gušterači nalazi u stanju kao tripsinogen...
Jednog mladog liječnika iznesoše bolničari na rukama.
Doktor primarijus izgubi ponovno ravnotežu i poleti prema bivšem kovaču psujući:
- Dajte mi nakovanj da ga zgnječim! Sestre ga pridržaše u posljednjem trenutku da ne obistini svoju prijetnju. Kolegama bi mučno i preneražljivo sve što su čuli i vidjeli. Majstor ih je više puta prezrivo odmjeravao i okretao glavu na drugu stranu.
Bila je žalobna posljednja vizita primarijusa Libermanna, jer mu se stanje akutno pogoršalo i završio je na psihijatriji kao - kovač. Stalno je kukao za nekim nakovnjem, mješinom, klamfama i potkovicama. Lice mu je postalo grubo i počeo bi kleti čim bi vidio bolničarku, govoreći, valjda misleći da je konj. "Diž' nogu!"
Sve je manje bilo nade i za nesretnog Kuzmu koji je zaljubljeno promatrao gospođu Libermannovu suprugu tu i tamo joj povjeravajući neke stare neukusne zgode iz njezina ljubavnog života s nekim studentom. Prema svojoj majstorici Evi odnosio se ignorantski.
Brat Damjan ga je uzalud uvodio u posao. Nije Kuzmi više bilo do zanata. Oko vrata je nosio stetoskop, a u gornjem džepiću toplomjer. Pa dok je nesretni Libermann skoro zaboravljen, svu pažnju je neki stručnjak za psihotroniku i parapsihologiju posvetio bivšem kovaču. Nitko ne zna o čemu oni razgovaraju, ako uopće razgovaraju. Navodno se satima gledaju, a bivši majstor Kuzma samo mu ponekad priprijeti prstom.